Dirljiva priča o samohranom ocu šestero djece i njegovoj maloj farmi

"Djeca su mi dobra, jako dobra. Bez sloge i bližnjih nema života. A kad te uhvati tuga, makneš se malo u stranu, i ideš dalje", kaže Ivan. Dobra volja, trud i rad uvijek se isplate. Ova priča je to dokazala

Kad je prije godinu dana Ivanu Mariniću iznenada preminula supruga, najmlađe je dijete imalo svega dva mjeseca, a najstarije deset godina. Odlučio je za svoju obitelj napraviti malu farmu koza u čemu su mu pomogli i još uvijek pomažu mnogi dobri ljudi.

"Zemlju znam obrađivati, naučio sam još u Slavoniji iz koje sam odavno došao raditi u Istru. Od Porečko-pulske biskupije dobio sam zemlju i na njoj sada podižemo malu farmu. Bavit ću se stočarstvom, uzgojem koza i zasaditi malo vrta za naše obiteljske potrebe. Počinjemo od nule, ali napravit ćemo. Treba ići malo-pomalo. Volio bih to raditi, volio bih da od toga živimo i da od toga podižem djecu. Uz takav posao, stočarstvo i malo zemljoradnje, uz OPG, moja djeca mogu biti sa mnom. Ujutro ih odvezem u školu i vrtić, stignem skuhati i sve što treba spremiti, i raditi u kampanji", s tim riječima Ivana Marinića, samohranog oca šestero djece, započeo je razgovor na njegovoj maloj farmi koza, imanju u nastajanju, usred Istre.


Prije godinu i mjesec dana iznenada je preminula Ivanova supruga, mlada žena. Njihova su djeca ostala bez mame kada je najstarije dijete imalo deset godina, a najmlađe je bilo beba od dva mjeseca. U toj tragediji i žalosti tati Ivanu i djeci, u njihovom podstanarskom stanu u Žminju, u pomoć su pritekli mnogi, i poznati i nepoznati ljudi, stanodavac, bliži i udaljeniji susjedi, obitelj, pojedinci, udruge i ustanove, Crkva, Ivan će reći – cijela Istra i šire. Od te podrške i pomoći polako su počeli oblikovati život i stvarati temelje za budućnost, pa i sanjati.

Ivan je, očito je, veliki radnik, strpljiv, požrtvovan i marljiv čovjek, i prije svega brižan otac. Hrabar čovjek. Sve čini da svoju djecu podigne svojim radom, i često ponavlja da ništa ne ide preko noći, da treba uporno pomalo raditi, i da će biti dobro, piše Novi list.

Kaže kako mu najviše pomažu punac i punica iz Bjelovara.

"Gladni nismo. Idemo polako. Imam za platiti stan i režije, za hranu. U početku, nakon tragedije smo trebali pomoć, ali sada polako ide. I dan-danas mi biskupija pomaže iako ne tražim. Znaju da nam treba. Hvala im od srca. Znam da stoje iza nas. Da njih nema, ničeg ovdje ne bi bilo, ovu zemlju ne bismo mogli koristiti", pun zahvalnosti komentira ovaj samohrani otac.

Ivan je prije radio u jednoj firmi, no sada je na trogodišnjem porodiljnom zbog najmlađe djece, i svojim rukama, uz pomoć oca pokojne supruge, podiže malo obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo.

"Djeca su mi dobra, jako dobra. Bez sloge i bližnjih nema života. A kad te uhvati tuga, makneš se malo u stranu, i ideš dalje. Pomalo ćemo raditi i napredovati, i djed nam je tu, a sve je lakše kad je s nama", kaže tata Ivan.

Označeno u