- Vaša mišljenja objavio je Kustos u poruci upravljenoj njegovoj subraći su bila od velike pomoći i olakšala su donošenje odluke… Gotovo svi ste jasno iznijeli mišljenje da je dužnost ostati u selima, bez obzira na broj župljana, i unatoč opasnosti – kazao je kustos.
Potom, Pizzaballa dodaje promišljanja koja omogućuju uvid u to odakle snaga za taj izbor, tako duboko urođen karizmi sinova sv. Franje.
- Kustodija nije nikad napuštala mjesta i pučanstvo koje joj je Crkva povjeravala, pa i uz rizik opasnosti. Ne mali broj naših mučenika, i u nedavnoj opasnosti, umrli su u okolnostima koje se umnogome ne razlikuju od aktualne situacije. Pastir ne napušta svoje stado i ne pita se vrijede li njegove ovce puno ili malo, jesu li brojne ili mlade. Pastiru su sve ovce važne i voli ih sve na isti način – rekao je Pizzaballa.
Tim duhom, Kustos Svete Zemlje najavljuje da je u Yacoubieh, na mjesto fra Dhiya, iz Betlehema stigao Louay Bhsarat, mladi jordanski fratar koji je izrazio spremnost poći u Siriju još na početku rata.
U zbivanjima malih kršćanskih zajednica Oronta koje čuvaju franjevci sabire se najdublji i najdragocjeniji splet mučeničkog iskustva življenog u mnogim kršćanskim zajednicama u Siriji izmučenoj ratom.
Već 2011. to područje na sjeverozapadu Sirije palo je pod kontrolu protu-Asadovih pobunjenika: najprije glavosjeka Islamske Države, a potom džihadista Jabhat al-Nusre.
U to vrijeme, mnoge zapadne Vlade veličale su ustanak protiv režima u Damasku, a na Zapadu se sirijske kršćane optuživalo da su peta kolona Asadovog aparata. Kad su u taj dio Sirije stigli pobunjenici, neki su kršćani i jedan pravoslavni svećenik morali pobjeći, jer je bila poznata njihova blizina s vladajućima. Naprotiv, franjevci su ostali sa svojim župljanima, i nisu bili protjerani.
Ne zbog njihovog podržavanja novih pridošlica. Nego samo zato što, u svojoj golorukosti, nisu javno podupirali nijednu stranu ili pokazivali bliskost s ijednom političkom skupinom. I sve do tog trenutka ograničavali su se samo na poštivanje uspostavljenog poretka.
Pod vlašću džihadista, kršćani triju malih mjesta na Orontu morali su ukloniti svaki javni vidljivi znak crkvenog života: nema zvona, nema procesija, nema križeva na crkvama, nema kipova Majke Božje ili svetaca izloženih na otvorenom.
U jesen 2014. džihadisti su zatvorili o. Hanna Jalloufa, župnika u Knayehu, zajedno s nekoliko mladih iz župe. To se dogodilo nakon što je franjevački redovnik osobno pošao na islamistički sud tog područja, gdje je pokušao prijaviti porast nanošenja šteta samostanu od strane islamističkih skupina.
Svojim činom, o. Hanna je želio provjeriti može li doista novi poredak nametnut od džihadista jamčiti prava ograničena jednom kršćanskom podložniku, kako to propisuje Šarija, također i u svojim najstrožim tumačenjima. I protumjere koje je podnio on i njegovi župljani dovoljne su da se razotkriju parole islamističke promidžbe.
Ovih godina, u igrama protivničkih propagandi, sirijski kršćani su bili ocrnjivani ili im se ulagivalo, mučeni ili izlagani kao ratni plijen. Kuloari Zapada, gdje su prije bili napadani, sad ih žele čak označiti za žrtve jednog nepostojećeg genocida, možda kako bi u njihovo ime opravdali neke vojne operacije. Dok i Asad, sa svoje strane, nastavlja gajiti sliku arapskog vođe prijatelja kršćana.
U svojoj golorukoj krhkosti, franjevci Kustodije i njihovi prijatelji su pokazali svijetu da se može uvijek pokušati živjeti kao kršćani pod onima koji zapovijedaju pro tempore, tko god oni bili. Pa ako su oni i iz Islamskog kalifata. A njihova će goloruka ustrajnost pomoći u očuvanju onih koji ostaju i u budućnosti, kakva god bila ta budućnost Sirije.
