U Evanđeljima Gospodin često govori o vjeri koja pomiče brda, o vjeri koja mijenja i pokreće, koja svladava zapreke, koja je slobodna i čudesna.

Naravno da je Isusov govor slikovit, ali Njegove riječi bi mogli shvatiti i doslovno: da vjera čini čuda, ako je vjera. Ali kakva vjera? „Zaista, kažem vam, rekne li tko ovoj gori: 'Digni se i baci u more!' i u srcu svome ne posumnja, nego vjeruje da će se to što kaže dogoditi – doista, bit će mu!" (Mk11,23) Tko ima takvu vjeru? Ovdje već u našim srcima nastupa malodušje i sumnja koje nismo svjesni. Odakle nam takva vjera? Tko je uopće može imati? Je li moguće da je Isus doslovce mislio da se vjerom može pomaknuti brdo? Ako jest, zar se to ne protivi ljudskom razboru? Zar nam i razum nije dan od Boga? Kako možemo vjerovati da ćemo vjerom pomaknuti brdo, pomicati stvari? Što je to? Telekineza? Ma bit će da je Isus mislio slikovito, da je upotrijebio tako snažnu sliku kako bi pokazao kako je snažna prava i istinska vjera. No kad iznova pročitamo evanđeoski odlomak, opet smo zbunjeni. Isus u ovom slučaju nije izrekao prispodobu, govori izravno, doslovno. Je li problem u tomu što je naše današnje poimanje govora bitno drukčije od tog starog semitskog?

Roje se mnoga pitanja. Isus sigurno ne traži od nas vjeru koja nalikuje na madžioničarstvo Davida Coperfielda. Ali što onda od nas traži? Zar nemoguće? I tako se ljudski um zapliće u vlastitim pitanjima i dvojbama. Već tu pada spontanitet vjere. Um ima svoju moć ali i svoje granice. Vjera da bi bila istinska, ne smije ga negirati, ali ga mora nadići. I u tom nadilaženju, transcendiranju – kako se ono događa – krije se jedna bitna dimenzija vjere. Slično je i s hodanjem po vodi. I ono je utemeljeno na vjeri koja nadilazi poznate fizikalne zakone. Čim je Petar posumnjao, počeo je tonuti. Isus kori apostole zbog slabe vjere na nekoliko mjesta. Na moru u oluji i u Getsemaniju. Zapravo, kad iz aspekta čiste vjere čitamo Evanđelja, onda vidimo koliko je vjera sama po sebi bitna, i koliko je vezana uz čudesne stvari kao i uz nadilaženja ovozemaljske stvarnosti. Možemo doći do zaključka da nam prava, istinska vjera koja pomiče brda otvara uvide u neke nove dimenzije postojanja, u nevidljivi hiperprostor gdje se i fizikalni zakoni drukčije iščitavaju. Vjera je poveznica između vidljivog i nevidljivog. Vjera je ključ esencije i egzistencije. Razum bez vjere se vrti u krug, zatočen je u fizici, bez metafizike nema ni bitnih pitanja ni dubokih odgovora.

Isus zna ono što mi ne znamo. On zna kako bi naša vjera funkcionirala da nije blokirana sumnjom i razumom koji se premišlja i koji stvara zapreke tamo gdje ih i ne bi trebalo biti. Zar i ljudska psihologija ne pokazuje da duh i um kad se oslobode nekih unutarnjih blokada otvaraju nepoznati prostor čudesnih fenomena koje sumnjičavo nazivamo parapsihološkima? Tko zna što bi bilo na zemlji kad bi svi ljudi imali vjeru o kojoj govori Isus? Ta već bi se nebo ovdje ostvarilo! Možda bismo se poigravali sa silama prirode, a ne one s nama, možda bi otkrili da smo zaigrana djeca Božja ali čistih srca, jer jedan je ključan preduvjet za vjeru koja pomiče brda – čisto srce! Eto zašto tonemo i vjerom ne pomičemo brda – jer nema svetosti, nema čistoće, nema svijesti o tomu da vjera oplemenjuje i pobožanstvenjuje čovječnost, daje mu nebesku dimenziju, otvara ga neslućenim sferama! Svijet je prepun sumnje, ali ne one zdrave, obične ljudske skepse, nego sumnje u sve dobro, čisto i lijepo. Sumnja je ta koja se poput mračnog oblaka nadvila nad našu civilizaciju. Izgubili smo vezu s otajstvenom plaveti. Postali smo bića tmine, upalili umjetna svjetla, ugasili sunce i protjerali nadu kao da je prevrtljivica.

Više kolumni čitajte OVDJE

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Fra Ivo Pavić: Molitva otklinjanja od svakog zla
24. Kolovoz 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.