Novi govor o milosrđu – neke temeljne postavke

Kao što smo iz biblijske analize mogli vidjeti, milosrđe je usko povezano s grijehom. Odnos Boga i čovjeka do čovjekova pada bio je odnos čiste i izravne ljubavi. Poslije pada potrebno je Božje smilovanje. Milosrđe, dakle, pretpostavlja grijeh koji je narušio odnos sklada između Boga i čovjeka te čovjeka i svijeta. Joseph Ratzinger na jednom je mjestu kazao: »Kršćanstvo se ne opire svijetu, nego se svijet opire kršćanstvu. Svijet ne može podnijeti kad su grijeh i milost nazvani svojim imenom.« Crkva i kršćani ne smiju upasti u zamku da, dok govore o milosrđu i čine djela milosrđa, zaborave korijen problema. Milosrđe je otpočetka potrebno jer je u svijet ušao grijeh koji razara čovjeka u njemu samome i u odnosu prema drugima. Naše milosrđe koje iskazujemo drugome put je povratka na ono vrijeme prije grijeha, put koji završava onkraj vremena – u vječnosti.

U Isusovu govoru o ljubavi i svjedočanstvu milosrđa vidjeli smo da su ljubav i milosrđe usko povezani s istinom. Prema Ratzingeru, današnjem svijetu je sablazan i pomisao da postoji jedna univerzalna istina. Sablazan je to i brojnim članovima Crkve, ali Crkva ne smije prestati naviještati Istinu pisanu velikim slovom. Jer: »Kršćanin ne bi učinio dovoljno za braću kada ne bi naviještao da Krist prije svega donosi spasenje od grijeha; kad ne bi naviještao stvarnost pada te istodobno stvarnost milosti koja nas oslobađa; ako ne bi naviještao da je za obnovu našeg izvornog bitka nužna pomoć izvan nas; ako ne naviješta da ustrajanje na samoostvarenju i samootkupljenju ne vodi u spas nego u propast. Ako ne naviješta, naposljetku, da je za spasenje potrebno prepustiti se ljubavi.«

Isusovo milosrđe, vidjeli smo, očituje se u istini. Ono je upućeno konkretnom čovjeku u konkretnoj životnoj situaciji. Njemački teolog Helmut Merklein govori kako je Isusov navještaj Kraljevstva Božjega prije svega Božje djelo, ali ono kao takvo ne zaobilazi čovjeka. Sastoji se u dolasku nenasilne Božje ljubavi u svijet, koja je došla ponajprije Židovima, a po propovijedanju Crkve i svim narodima i pojedincima. Crkva je zato uvijek znala ispravno vrednovati i poticati usporedni razvoj duhovnih i tjelesnih djela milosrđa. Tako onome nizu: gladna nahraniti, žedna napojiti i siromaha odjenuti – savršeno odgovara onaj drugi niz: neuka poučiti, žalosna utješiti, grješnika pokarati. Isusovo milosrđe, milosrđe Crkve uvijek ide dalje od zadovoljenja puke fizičke potrebe ili političke korektnosti. Milosrđe evanđelja ide prema obnovi izvornog čovjekova bitka. Isus je bio kritiziran jer je prijatelj carinika i grješnika (usp. Mt 11,19), jer je s njima jeo i pio. Međutim, zadovoljenje potrebe za hranom i pićem nije ono zbog čega je Isus kritiziran. Njega su grdili jer je on u zajedništvu stola, a zajedničko blagovanje kod Semita ima osobitu simboličku važnost, od sitih grješnika učinio gladne suzajedničare Božje eshatološke gozbe. Po njihovom zajedničkom blagovanju ovi su grješnici primljeni ponovno u zajedništvo Bogom. Prema Gospodinovu primjeru, kršćanstvo bi danas trebalo, uz stalnu brigu o osnovnim potrebama potrebitih, voditi računa da ne zaboravi pravi cilj svojih djela milosrđa – obnovu ontološkog jedinstva sa Stvoriteljem.

U tom smislu treba promatrati i papin poziv na odlazak na rubove. Crkva je uistinu poslana na rubove društva, ali – ruku na srce – to i nije neko novo otkriće. Kao nitko nikada baš Crkva, a jer tako to mora biti, ponajviše brine o onima na rubu. Danas međutim imamo jedan novi trenutak. Čini mi se kako postmoderni svijet poznaje jednu novu dimenziju rubnosti, a ta se rubnost tiče pustinjâ ljudskih srca. To su moderni rubovi o kojima se rijetko govori. Crkva u navještaju milosrđa mora biti ona koja će donijeti ljubav i smisao tim rubovima, ali Crkva ne može na rubove ići nudeći instant rješenja, koktele emocija i rame za plakanje. To je tek prva i najprimitivnija razina. Mi kao Crkva na rubove idemo, kako to kaže kardinal R. L. Burke, sa sakramentima, sa Svetim Pismom, Tradicijom koja je Tradicija Ljubavi i Milosrđa. Tek tako možemo utažiti ne samo glad za kruhom nego i glad za smislom.

Svjedočanstvo milosrđa

U prethodnim redcima govorilo se o opasnosti da se milosrđe zatvori i ograniči na puko preživljavanje, brinući se o potrebi zadovoljenja onih osnovnih ljudskih potreba i samo to. Ipak, valja nam primijetiti da neki najuspješniji modeli posredovanja milosrđa u svoj dubini milosrđa kao Božjega dara idu upravo preko, na prvu se ruku čini, pukog preživljavanja. Sva naša priča zastaje pred svjedočanstvom milosrđa Majke Terezije. Ali je ipak potrebno primijetiti da poput Isusa i njezina ljubav stremi prema povratku pojedinca u zajedništvo vjere, uvijek svjedočeći istinu. Izašavši na ulice Callcute i počevši se brinuti o onima najbjednijima, Majka je Terezija jasno stala uz Istinu. Sam njezin čin kritika je rasnog indijskog sustava kasti. koji ljude zarobljava u nemogućnost napretka. i to upravo kroz svjedočanstvo Božje istine da je svaki čovjek ljubljeno dijete Božje. Ta ljubav, koja je izvor našeg milosrđa, ne smije ostati na pukoj priči i teološkoj aplikaciji. Ratzinger kaže: »Ljubav koja bi htjela biti samo 'nadnaravna', ostaje bez snage, dok na drugoj strani zatvaranje ljubavi u ono konačno, njezina profanacija i odijeljivanje od dinamike vječnoga, zemaljsku ljubav pretvara u krivotvorinu jer je ona po svojoj biti žeđ za beskonačnom puninom.«

Ovdje ćemo se još kratko zadržati na jednoj evanđeoskoj sceni, onoj poznatoj priči o Milosrdnom Samaritancu koji na putu kojim prolazi nalazi čovjeka koga su razbojnici napali i ostavili polumrtva na cesti (Lk 10, 25-37). Onuda su prolazili neki svećenik i neki levit, ali mu nisu pomogli. Pomogao mu je Samaritanac, stranac i izopćenik iz Izraela, pripadnik naroda koji je nastao miješanjem Izraelaca s okolnim narodima i kao takav neprihvatljiv Židovima onoga vremena. Svećenik i levit prolaze pored unesrećenog, ali ne staju da bi mu pomogli. U njihovim glavama su različite teorije, a u njihovu srcu Starozavjetni duh »Oko za oko, zub za zub« koji im priječi prići čovjeku u potrebi. Samaritanac pak nema teorija. On postupa iz čiste spontanosti, onako kako bi htio da se prema njemu postupi. On je usvojio, a da nije niti čuo, onu Kristovu zapovijed ljubavi. Ovim prekidom sa Starozavjetnim duhom koji je Isus najavio u Mt 5, 38-41, prekida se i začarani krug osvete među ljudima iz kojeg nema izlaza. Isus to čini sam, jer iako je čovjek pred njim krivac on odbacuje pravednu kaznu i poziva na obraćenje. On ljubi do te mjere da u svome milosrđu za čovjeka ide na križ uništivši tako zlo snagom ljubavi te izgovarajući svoje 'da' čovjeku. Na to 'da' čovjek odgovara ako čini ono što čini Milosrdni Samaritanac, ako se predaje u ljubavi za bližnjega.

nastavit će se…

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Boris Beck - Teror sreće mnoge vodi u očaj
21. Rujan 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam Odbijam