U Međugorje je u mjesecu rujnu hodočastila pilotkinja Gabrelle Russel, iz države Malawi.

Tada je za Radiopostaju „Mir“ Međugorje ispričala svoje iskustvo obraćenja i rada u Organizaciji Marijini obroci.

Sve je započelo 1981. godine. Ja sam profesionalni pilot. No, zbog ozbiljne ozlijede kralježnice bila sam u bolnici. Mislila sam da je moj život pri kraju i da je moja karijera završila. Duhovno sam bila praktično mrtva.

Nazvala sam časne sestre i kazala im da mi nađu svećenika jer mi je potrebno izmirenje s Bogom. Tako je došao jedan krasan svećenik. On me je ispovjedio. Zamolio me je da mu učinim uslugu. Kada napustim bolnicu da se pretplatim na Katolički Glasnik u Londonu.

Izišla sam iz bolnice nakon 5-6 tjedana. I pretplatila sam se na Katolički Glasnik. Nakon što sam u potpunosti ozdravila vratila sam se svjetovnom životu. Vratila sam se zrakoplovstvu i svijetu bez dovoljno vjere. U veljači 1984. godine, kada sam se vratila doma s puta moj suprug je stajao pred vratima našega doma i kazao mi je: „Evo ti tvoj Katolički Glasnik.“ Ulazeći u kuću otvorila sam časopis i pročitala kratki članak koji je izvještavao o Gospinim ukazanjima šestero djece U Međugorju. Ali je tamo pisalo i to da nas je Gospa pozivala na post o kruhu i vodi petkom. To mi se nije nimalo svidjelo.

Gospa je tražila je od mene, ne riječima, ali u svom srcu sam znala da je očekivala od mene da učinim nešto vrijedno. Pomislila sam, što to ja mogu učiniti. Da, mogu pisati uredništvu Katoličkog Glasnika i doznati više. Napisala sam anonimno pismo tim novinama i zamolila ih da to pismo dostave onome tko je napisao onaj članak, jer željela bih doznati više.

Nakon dan-dva ponovno sam otišla na let za Ameriku i vratila sam se nakon 12 dana kada sam pronašla predivno pismo na dvanaest ručno ispisanih stranica i s dvije fotografije na kojima su bili Magnus i njegova sestra s vidiocima ovdje u Međugorje. Ona mi je objasnila sve o Međugorju. Bila sam uzbuđena. Odgovorila sam joj na njezino pismo. Tako smo komunicirali 5-6 mjeseci. Od tada pa nadalje stvarno sam pokušavala živjeti Gospine poruke Kada sam došla u Međugorje prvi put, osjećala sam se kao da sam došla doma. Otišla sam na Klanjanje. I dok sam bila pred Presvetim Oltarskim Sakramentom pitala sam se „Zašto ja, što ćeš Bože učiniti s 12 milijuna ljudi u Malawiju koji nikada neće moći doći ovdje.“

Vratila sam se doma i uspela se na kat kako bih se presvukla i otišla u svoj ured. I dok sam bila gore zazvonio je telefon. Glas je pitao jesam li ja Gay Russel. Odgovorila sam da sam to ja. Kazao mi je da će mi ovo zvučati kao čudan poziv. Zovem se Tony Smith. Poduzetnik sam iz Engleske, ali sam i učenik Međugorja. Prije dvije godine sam osjetio kako Gospa od mene traži sagraditi repliku Križevca u Engleskoj za sve one ljude koji neće biti u mogućnosti tamo otići. I onda je nadodao kako nikako nije uspijevao pronaći odgovarajuće brdo. A sinoć sam čuo jasno i glasno u svom srcu da to učinim u Malawiju za sve one ljude koji ne mogu otići tamo. I tako smo realizirali repliku Križevca i Međugorske crkve u Malawiju.

Tek nakon Međugorja, kada me je Gospa uzela za ruku, moj život se zauvijek promijenio. Doslovce zauvijek. Od tada nisam napustila Gospodina niti jedan dan. Ona je ta koja me vodila natrag Isusu i zadržala me s Njim. Sama sam bila beskorisna. Želim također kazati da se moj suprug obratio u Međugorju.

Moj suprug je bio prekrasan čovjek. On nije bio odgojen poput mene bez vjere. No, bio je protivnik Međugorja i tako 28 godina. Kada je otišao u mirovinu, izrazio je želju da dođe u Međugorje. Želio je poći na Križevac.

Dok smo hodali do podnožja Križevca, molila sam krunicu. Tada me je upitao, „Je li to to, jesmo li završili?“. Odgovorila sam da još nismo ni započeli. Mislim da ono za što je obično potrebno sat i pol do dva sata, nama je bilo potrebno 6 i pol sati. Pokušao je odustati na četvrtoj postaji, potom i na trinaestoj postaji, jer je i povraćao.

No, inzistirao je i nastavio je sve do kraja. Tek kasnije sam shvatila da je povraćao na trinaestoj postaji. A kada smo došli do Križa na vrhu, zagrlio me je. Nikada ga u našem bračnom životu nisam ga vidjela da plače. Bilo je očito da je proživljavao ono isto što sam i ja doživjela mnogo godina ranije, a to je iskustvo ljubavi Božje koja ga je prožimala.

Kada smo konačno sišli, on je bio jednostavno drugi čovjek. Od tog dana nadalje bio je slobodan od sve svoje gorčine i ljutnje. Zavolio je Međugorje.

Netko nam je poklonio plaketu koja visi iznad ulaznih vrata, a na njoj je napisano: Ovdje živi jedna divna žena s užasnim starim muškarcem. Po povratku, obzirom da je zaboravio ključeve, zvonio je na ulaznim vratima, pa sam izišla da mu otvorim. Tada me je upitao: Je li ovo ona kuća gdje živi onaj divan čovjek s užasnom ženom. Otvorila sam vrata i kazala mu: Ona je divna žena i koja treba jedan veliki zagrljaj. Zagrlio me je jako i kazao: O Bože, imam srčani udar. I tako je umro na mojim rukama. On je napustio ovaj svijet na dan točno jednu godinu nakon što smo otišli iz Međugorja nakon njegovog iskustva obraćenja. To mi je ulilo toliku snagu, jer kako je bilo divno umrijeti tako, za njega naravno, bez patnje, posvjedočila je Gabrelle Russell za Radiopostaju „Mir“ Međugorje, prenosi medjugorje.hr.

ines-grbic-kolumne.jpg

mrezalica-book-evangelizacija.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.