Svoju nedjelju mi, vjernici, trebamo provoditi s Bogom, svojom obitelji i zajednicom.
Nažalost danas je nedjelja narušena radom, obvezama na radnom mjestu, trčanjem po trgovačkim centrima, a sve manje u obiteljskom okruženju, a osobito na nedjeljnim euharistijskim slavljima. Možemo li nedjeljomne ići u trgovine.
U današnje vrijeme ljudi kao da nemaju vremena za razgovor, za povjeravanje; ne mogu se uzajamno izjadati, našaliti, nasmijati, utješiti i ohrabriti. Za onekoje volimo ikoji su nam važni moramo imati vremena. Ljudi ne mogu biti sretni ako nemaju s kime razgovarati,izmjeniti misli i iskustva, jedni drugima nositi radost. Bez toga je čovjek sve manje čovjek, a sve više sličan nekom stroju, automatu bez srca i duše. Čovjek mora imati vremena za čovjeka, prijatelja i obitelj. Kako bismo mogli biti Božji prijatelji i saveznici, kako bismo mogli živjeti njegovim životom vjere, nade i ljubavi, kad ne bismo imali vremena da posebno s njim porazgovaramo? Za svako prijateljstvo, za svako drugovanje onih koji se vole treba određeno vrijeme. Prijateljstvi i ljubav su trajni, ne vežu se samo za vrijeme sastanka, ali ipak bez takvih sastanaka oni bi se ugasilli.
Naši susreti su poput ulja koje dolijevamo svijetiljci ljubavi koja gori u našim srcima. I za prijateljevanje s Bogom treba pronaći vremena. To vrijeme je svakako i naša sv. misa. Ima ljudi i mlađih i starijih, koji kažu da u Boga vjeruju, ali da nemaju vremena moliti,ići u crkvu, svetkovati nedjelje i blagdane. Zacijelo imaju važnijeg posla. Ne znači li to da smatraju kako je nešto drugo važnije od prijateljstva s Bogom? Ako Bog nije vrijedan da mu posvetimo barem sat vremena svake nedjelje i blagdana, kako možemo tražiti da mi budemo Bogu vrijedni i važni?
Iz molitvenika "Za blagoslov moje obitelji"
