Nekada su se kršćani morali skrivati kako bi slavili svetu misu, Biblije su se spaljivale, a zvona su utihnula pod pritiskom progona, dok danas gotovo svatko u džepu nosi pristup Svetom pismu, tisućama propovijedi, molitvama i duhovnim sadržajima, ali unatoč toj slobodi mnogi priznaju da nemaju vremena za molitvu, za tišinu ili za nekoliko trenutaka u kojima će ostati sami s Bogom, što nas neizbježno vodi pitanju nije li najveća kušnja našega vremena upravo ona koja stane u džep i koju svakodnevno nosimo sa sobom.
KAD NAM JE POZORNOST POSTALA NJAVRJEDNIJA ROBA
Kada kažemo da đavao više ne mora kucati na vrata, nego da je dovoljno ispuniti čovjekov zaslon, tu misao ne treba razumjeti doslovno, nego kao upozorenje da kušnja vrlo rijetko dolazi u obliku otvorenog odbacivanja Boga, a mnogo češće kao neprestano odvlačenje pozornosti od Njega, jer čovjek koji nikada ne pronađe vrijeme za molitvu zbog još jedne obavijesti, još jednog videa ili još jedne vijesti ne mora svjesno napustiti vjeru da bi se od Boga polako udaljio.
Upravo zato nije problem u tehnologiji, jer ona može biti veliko sredstvo dobra, može približiti Evanđelje milijunima ljudi, omogućiti prijenos svetih misa, pomoći usamljenima i povezati obitelji koje razdvajaju kontinenti, ali svako dobro sredstvo prestaje biti dobro onoga trenutka kada postane gospodar čovjekova vremena, misli i srca, jer tada više ne upravljamo njime, nego ono počinje upravljati nama, a ono što je trebalo biti pomoćnik polako postaje gospodar.
Gotovo je nevjerojatno koliko smo se brzo navikli da prvo jutarnje svjetlo koje ugledamo ne dolazi kroz prozor, nego sa zaslona mobitela, da prve riječi koje pročitamo nisu riječi Evanđelja nego obavijesti društvenih mreža, da posljednji pogled prije sna ne upućujemo križu, nego ekranu koji nas uvjerava da postoji još nešto što nismo vidjeli, još neka vijest koju moramo pročitati ili još jedan sadržaj koji će nas zadržati budnima nekoliko minuta dulje, premda svi znamo da tih nekoliko minuta vrlo lako postane sat ili dva našega života koji se više nikada neće vratiti.
DIGITALNI POST - ODRICANJE KOJE JE POTREBNO NAŠOJ DUŠI
Nije li paradoks da se danas toliko govori o slobodi, dok sve teže uspijevamo provesti jedan sat bez mobitela, da se toliko govori o povezanosti, dok se obitelji sve češće okupljaju za istim stolom gledajući svatko u svoj zaslon, te da nikada nije bilo više komunikacije, a manje istinskih razgovora u kojima se ljudi gledaju u oči, slušaju jedni druge i dijele ono što doista nose u srcu? Možda upravo zato današnjem čovjeku nije potreban samo post od hrane, nego i digitalni post, ne kao osuda tehnologije, nego kao povratak slobodi, jer smisao svakoga posta nikada nije bio odricanje radi odricanja, nego oslobađanje prostora za ono što je važnije, pa ako nas post od hrane podsjeća da čovjek ne živi samo o kruhu, možda će nas digitalni post podsjetiti da čovjek ne živi ni samo od sadržaja, obavijesti, lajkova i beskrajnoga skrolanja.
Sveto pismo kaže da se Bog proroku Iliji nije objavio ni u oluji, ni u potresu, ni u vatri, nego u šapatu blagog i tihog lahora, a možda upravo ta slika najbolje opisuje našu stvarnost, jer Bog nije prestao govoriti, nego smo mi dopustili da Njegov glas nadjačaju svi drugi glasovi kojima smo otvorili vrata svojega života, zbog čega najveća bitka današnjice možda nije borba između vjere i nevjere, nego između tišine i buke, između sabranosti i rastresenosti, između onoga što je vječno i onoga što traje tek nekoliko sekundi na zaslonu prije nego što nestane i bude zamijenjeno nečim novim.
LJETO KAO PRILIKA ZA NOVI POČETAK
Možda upravo zato nije slučajno što nam ljeto svake godine dolazi kao svojevrsni Božji poziv da usporimo. Nakon mjeseci obveza, stresa, utrke s vremenom i života koji se često svodi na pogled u ekran, godišnji odmor može postati mnogo više od nekoliko slobodnih dana ili putovanja na more. Može postati prilika da se vratimo sebi, svojoj obitelji i Bogu, da ponovno naučimo živjeti bez potrebe da svaki trenutak fotografiramo, komentiramo ili podijelimo s virtualnim svijetom.
Možda nam upravo ovo ljeto treba više tišine nego sadržaja, više razgovora nego poruka, više pogleda u oči nego pogleda u zaslon, više šetnji tijekom kojih ćemo slušati šum mora, pjev cvrčaka ili dječji smijeh nego obavijesti koje neprestano prekidaju naš mir. Možda nam je potreban jedan sasvim jednostavan izazov – nekoliko sati dnevno bez mobitela, večera tijekom koje će telefoni ostati sa strane, jutro koje neće započeti društvenim mrežama i večer koja neće završiti beskrajnim skrolanjem.
To može biti naš digitalni post, ne zato što je tehnologija zlo, nego zato što je svako odricanje prilika da ponovno uspostavimo ispravan red vrijednosti i oslobodimo prostor za ono što je doista važno. Kao što post od hrane jača duh i podsjeća nas da čovjek ne živi samo o kruhu, tako nas digitalni post može podsjetiti da ne živimo ni od obavijesti, lajkova i algoritama, nego od ljubavi, blizine, zajedništva i odnosa s Bogom.
Možda će upravo ovo ljeto biti trenutak u kojem ćemo ponovno uzeti krunicu u ruke prije nego mobitel, otvoriti Evanđelje prije društvenih mreža, sjesti s obitelji bez ekrana između nas i otkriti da nam je cijelo vrijeme nedostajalo ono što se ne može pronaći na internetu – mir srca.
Možda nas na kraju života Bog neće pitati koliko smo pratitelja imali, koliko smo objava podijelili ili koliko smo sati proveli pred ekranom, nego koliko smo puta odložili sve to kako bismo bili uz dijete koje nas je trebalo, uz roditelja koji je čekao naš poziv, uz supružnika koji je želio razgovor, uz prijatelja kojemu je bila potrebna utjeha ili u tišini pred Njim, jer jedino se ljubav, vrijeme koje smo darovali drugima i odnos koji smo gradili s Bogom ne mogu izmjeriti algoritmima, ali upravo oni imaju vrijednost koja traje i kada se ugase svi zasloni ovoga svijeta.
Marina Župan/medjugorje-info.com
