Od sudjelovanja u večernjem molitvenom programu u crkvi, sudionici Hodočašća samo su predmolili večernju krunicu u 17 sati. Bilo je dirljivo čuti nesavršene molitve djece s teškoćama koji su i na ovaj skroman način pokazali kako je molitva, izrečena ili neizrečena, neartikulirana ili promumljana – ipak važan dio njihova života.
Molitva krunice u subotu jutro i molitva križnog puta u nedjelju jutro pokazala je koliko se osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u molitvi snalaze kao ribe u vodi. Oni je jednostavno vole. A ponajviše pjesmu i pokrete. Reći nešto ili promumljati nešto na mikrofon, stajati pokraj pjevača u zboru, držati plakat s postajom, stati pred oltar – za njih je vrh, ogromna sreća. Ono što rasterećuje je da s njima i za njih ništa ne mora biti savršeno – samo je važno da im se pruži mjesto i prilika. I oni su sretni. I svi vole svetu misu i jedva čekaju svetu pričest. Za njih je to AMEN!
U hodočašću je sudjelovalo oko 450 hodočasnika, uglavnom iz Hrvatske (Sisakačka Zagrebačka i Slavonska biskupija) koji su došli preko različitih udruga i zajednica.
Posebno je dirljiv bio program u subotu popodne, kada su članovi udruge „Iskra svjetlosti“ iz Splita koja okuplja odrasle osobe s intelektualnim teškoćama izveli predstavu „Sedam darova Duha Svetoga“ – i pokazali koliko toga ove osobe mogu ako im se s njima radi i ako ih se ne podcjenjuje. Predstavljanje sudionika završilo je pjesmom „Lijepa li si“ – koja je doista proslavila zajedništvo i snagu malenosti, te ljubav koja se po Duhu Svetom otkriva onima koji služe bližnjima.
Program hodočašća je završio u nedjelju svetom misom u 11.00 sati, koju je predslavio fra Ivan uz koncelebraciju fra Bernarda, duhovnika udruge „Ruah“ iz Zagreba koji je cijelo vrijeme programa ispovijedao.
Za razliku od prošlih hodočašća, ovog puta bilo je u planu da sami hodočasnici organiziraju svoj smještaj, ali prema povratnim informacijama izgleda da su većini hodočasnika župljani Međugorja izašli u susret te omogućili ili besplatan ili smještaj uz popust.
U zaključku mogli bi reći da je ovo skromno, malo ali ipak veliko hodočašće posebnih ljudi bilo jedan veliki blagoslov za sve koji su u njemu sudjelovali. Bilo bi lijepo kada bi naše župe još više prepoznale važnost i ljepotu pastorala za osobe s invaliditetom i njihovo mjesto u Crkvi.
