„Kada je ovdje došao novinar Randall Sullivan, bio je toliko drzak, jer je poslan provocirati, da ga je čak jedna od vidjelica potjerala iz svoje kuće. Nakon toga otišao je na brdo i dogodilo se čudo. Onaj koji je došao s nakanom da Međugorje ismije i izvrgne ruglu u svjetskim medijima, obratio se i postao svjedok Međugorja“, ispričao je fra Mario u dijelu propovijedi.
Randall Sullivan američki je novinar i pisac koji je više od 20 godina bio suradnik i urednik uglednog časopisa Rolling Stone. Pisao je i za Esquire, Vanity Fair, Wired, The Washington Post, The Guardian i druge velike medije, a posebno se istaknuo istraživačkim knjigama o kriminalu i nerazjašnjenim slučajevima.
U Međugorje je stigao 1995. godine, dok je rat u Bosni i Hercegovini još trajao. Odrastao je u ateističkoj obitelji, a religiji je pristupao kao skeptični novinar zainteresiran za pitanje kako Katolička crkva istražuje navodna čuda i ukazanja.
Sullivan je poslije objasnio da su ga najprije zainteresirale tvrdnje o ukazanju Djevice Marije u američkom Oregonu. Istražujući kako Crkva provjerava takve pojave, stigao je do Vatikana, a zatim i do Međugorja.
„Što sam više doznao o prijeporima unutar Crkve povezanima s Međugorjem, to mi se nevjerojatnijim činilo da se događaj koji se uspoređuje s Lourdesom i Fatimom zbiva upravo tada, u zemlji razorenoj najkrvavijim europskim ratom u posljednjih 50 godina. Morao sam otići tamo“, ispričao je Sullivan u jednom intervjuu.
Iako je u Međugorje stigao kao skeptik, boravak u Hercegovini za njega je prerastao u osobno duhovno iskustvo. Ključni događaj vezao je uz svoj prvi uspon na Križevac, gdje je tijekom snažnog nevremena doživio prizor koji je protumačio kao nadnaravan. Taj trenutak opisivao je kao prekretnicu u svojem životu.
„Ono što mi se dogodilo u Međugorju bilo je svojevrsno iskustvo obraćenja. Doživio sam Božju milost i Kristovu žrtvu na način kakav nikada prije nisam iskusio. To nisam mogao poreći niti odbaciti ni nakon povratka u sekularnu stvarnost u Sjedinjenim Američkim Državama“, kazao je Sullivan.
Posebno je isticao susrete s fra Slavkom Barbarićem. „Službeno sam bio ratni dopisnik u Bosni, ali mislim da sam zapravo ondje otišao kako bih stigao do sela koje se zove Međugorje. Za to se mjesto govorilo da je poprište brojnih čuda, a postalo je poznato i kao središte mira u Bosni. Tijekom rata bilo je jedino sigurno mjesto.
Niz događaja doveo me u kuću jedne od vidjelica koja je bila u središtu cijele priče. Ušao sam s njom u prilično žustru raspravu jer nisam vjerovao. Nisam odgojen u vjeri, potječem iz obitelji koja uopće nije bila religiozna. Uglavnom, praktički me izbacila iz kuće.
Proveo sam ondje nekoliko dana, ali nisam otišao na sveto brdo. Nisam htio reći da vjerujem, a ona mi je kazala: ‘Idi i nemoj se vraćati dok ne budeš znao u što vjeruješ.’
Bijesan sam izišao iz njezine kuće. Bio je nesnosno vruć dan, ali nekako sam krenuo prema Križevcu, koji je jedno od središnjih obilježja Međugorja. Počeo sam se uspinjati. Nitko drugi nije bio dovoljno lud da iziđe po takvoj vrućini pa sam se penjao sam.
Nisam stigao daleko, možda manje od četvrtine puta, kada sam iznenada primijetio da postaje mračno i hladno. Oblaci su se skupljali točno iznad mene i brda. Samo nekoliko stotina metara dalje još je bilo sunčano.
Nad mnom je odjednom izbila oluja s grmljavinom i munjama. Bilo je to nešto najintenzivnije što sam ikada doživio. Munje su udarale toliko blizu da sam mogao osjetiti njihovu toplinu. Obuzeo me osjećaj: ‘Dobro, očito Bog doista postoji i sada će me kazniti.’ Sve sam shvatio vrlo osobno.
Pripremao sam se na uništenje i razmišljao trebam li se vratiti. Odlučio sam da neću, nego da ću nastaviti i vidjeti što će se dogoditi.
Nakon što sam se još malo uspeo i zašao iza zavoja, začuo sam pjevanje na francuskom. Ispod jednoga križa klečala je skupina časnih sestara i pjevala. Nisam mislio da je još netko na brdu, osobito po temperaturi od gotovo 38 stupnjeva.
Njihova me prisutnost toliko ohrabrila da sam im prišao i pridružio se. Prvi put u životu kleknuo sam i molio. Uz njih sam osjećao veliku utjehu. Nastavio sam se penjati s njima. Kada bi se zaustavile kod neke postaje križnog puta, i ja bih zastao, kleknuo i molio. Osjećao sam da se u meni nešto mijenja.“
Na pitanje kako je znao kleknuti i moliti ako je odrastao u potpuno nereligioznoj obitelji, odgovorio je:
„Vidio sam kako to ljudi rade u filmovima. Za razliku od ostalih članova moje obitelji, uvijek sam osjećao određenu znatiželju. Nekoliko puta otišao sam i na misu, upravo iz znatiželje.“
Potom je opisao što se dogodilo na vrhu Križevca:
„Kada sam stigao na vrh okružen tim časnim sestrama, odjednom sam prasnuo u smijeh. Shvatio sam: ‘Da, Bog postoji, ali nije ljut na mene. Samo pokušava privući moju pozornost.’
Ušao sam u neko stanje koje ne znam točno opisati. Bio sam potpuno miran. Tada se iznenada pojavila mlada žena. Pretpostavio sam da je bila s časnim sestrama, iako je prije nisam vidio. Prebacila mi je platno preko ramena i stavila šešir na glavu.
Osjetio sam golem mir i nakratko gotovo potpuno izgubio svijest o okolini. Onda sam iznenada primijetio da ponovno sja sunce, da postaje toplije i da se moja odjeća suši. Ali više nikoga nije bilo.
Trčao sam gore-dolje po brdu tražeći časne sestre, ali ih nisam mogao pronaći.“
Na pitanje je li možda sve zamislio ili halucinirao, Sullivan je zaključio:
„Ne. Za mene su bile stvarne i bile su stvarni dio mojeg iskustva. Ljudi su, naravno, govorili da sam možda halucinirao, ali ja u to ne vjerujem.“
Govorio je kako mu je vrijeme provedeno s njim ostalo trajnim osloncem u vjeri te da je nakon njegove smrti bio potpuno uvjeren kako je poznavao sveca.
O svojem istraživanju, putu od skepticizma do vjere te iskustvima iz Međugorja napisao je knjigu „The Miracle Detective“
