“Moje je ime Mladenka. Udana sam. U braku 45 godina. Suprug i ja imamo dvoje odrasle djece. I sedmero unučadi. Zdravstveni sam djelatnik. Radila sam u laboratoriju 47 godina.
Želim svoje teško iskustvo pobačaja izreći kao pomoć drugim ženama, majkama, očevima…
Danas živimo kulturu smrti, kao i kad sam ja bila u dobi za dobivati djecu. Ubijaju nam nadu, smisao, vjeru. Živimo u vremenu hedonizma, kad se naglasak stavlja na kult tijela i užitka. To je, tvrde, najvažnije. A o praznoj nutrini, besmislu, depresiji, malo tko govori. Ambijent u kojem sam radila i živjela slavio je samo ekonomski uspjeh, „moderne“ stavove i krivu slobodu. Prema tadašnjoj, a i današnjoj modi biti majka, supruga – bilo je nazadno, staromodno. A imati više djece – tumačili su da znači biti bez perspektive. „Treba uživati, zabaviti se, putovati, upoznati svijet“. Kao da to nije moguće i sa djecom!
Moje kolegice imale su mahom jedno do dvoje djece. Sjećam se jedne majke više djece koja je bila predmet izrugivanja, „primjer primitivizma“. Bio je važan samo uspjeh na poslu, specijalizacija, novac i zabava. Pila sam tu vodu svaki dan. Živjela po krivim načelima, koja sam preuzela zdravo za gotovo. Ne promišljajući ih. A u sebi sam osjećala nemir.
Bila sam na izvoru svih „novosti protiv života“. Kad sam prvi put ostala trudna – bojala sam
se reći svom šefu. Zbog uobičajenog nezadovoljstva poslodavca kad mu zaposlenica kaže da je trudna, da će ići na porodiljni. Isti taj „šef“ ili „šefica“, u nekoj drugoj prilici reći će kako su djeca divna. Da je čovjek najveća vrijednost svakog društva. Ali, kad radnica kaže da je trudna – uglavnom nailazi na izraze nezadovoljstva: „Baš sada?“, „tko će te zamijeniti?“, „kako ću organizirati posao“?. Malo koja zaposlena žena čuje rečenicu: „Čestitam! Baš mi je drago da nosite dijete!“
A kako će to dijete, ta, slažem se, najveća vrijednost doći na svijet ako majka ne uzme vrijeme za trudnoću, porod i biti sa svojim djetetom kad mu je najpotrebnija? Nisam se bojala samo svog šefa. Bojala sam se i okoline. Što će komentirati kolegice. Ali, prevladala sam svoje strahove. I rodila naše prvo dijete. Život našeg drugog djeteta nisam zaštitila. Duboku bol što nisam zagrlila, poljubila i što danas nemam uz sebe naše drugo dijete – osjećam i danas. Svaki dan. Da je tada barem bio netko tko bi me ohrabrio, tko bi mi rekao – nemoj pobaciti! Pa to je najvrijednije što možeš stvoriti kroz cijeli svoj život! Ima rješenja! Sve će biti dobro. Da mi je barem netko rekao da srce mog djeteta
kuca od 18. dana, pokazao mi fotografije nerođenog djeteta i rekao: „Ne zaustavljaj otkucaje njegovog srca. Samo daj mu ljubav!“.
Zato ja danas stojim ovdje pred vama. Da neka žena koja je danas u istoj situaciji kao ja tada ne ponovi moju pogrešku. Da pruži zaštitu i ljubav svom sinu ili kćeri. U Hrvatskoj su
trudnice i majke najdiskriminiranija skupina vezano za radno pravo. Žene se nakon
porodiljnog vraćaju na slabije plaćena ili manje odgovorna radna mjesta. Na poslu se stvara
atmosfera da nikad nije dobar trenutak za imati dijete. Sve je to protuzakonito i nečovječno. I ja ovdje svjedočim da takve prakse mnoge žene potaknu na pobačaj. Želimo da to prestane. I da mi, kao društvo, novac poreznih obveznika koji odlazi na korupciju i razbacuje se na sve strane bude ulagan u žene, majke, obitelji. Žena ima pravo na točne informacije o svom djetetu. Ima pravo znati da dijete kod pobačaja osjeća bol. Ima pravo vidjeti fotografije i snimke razvoja njezinog sina i kćeri. Ima pravo znati da pobačaj ima preteške posljedice za majku koja prekine život svog djeteta.
Mi danas štitimo pse, mačke i ptice , ali našu vlastitu, nerođenu djecu – ne. Ja se slažem,
štitimo životinje, ali štitim i ljude. Ako ptičica i ribica ima pravo na zakonsku i svaku drugu
zaštitu – zašto nema nerođeno dijete? Naša je kćer često govorila da želi još braće i sestara.
Tada je, kao dijete, bila zdravijeg duha od mene. Žao mi je da nisam obogatila svoju obitelj
djecom. Djeca su čuda Božja, ona su pravi izvori radosti, veselja i smisla našeg postojanja.
Drago mi je da sve više ljudi kroz konkretne aktivnosti pomaže trudnicama da se izbore za
svoje dijete. Da ga zaštite, rode i vole. Drago mi je da širom Hrvatske u sve većem broju
gradova, danas i mi u Splitu ljudi poput nas javno kažu: Ne zaustavljaj otkucaje djetetovog
srca, samo daj mu ljubav!”, posvjedočila je Mihanović, javlja narod.hr.
