Prošlo je više od čitavog stoljeća od smrti fra Didaka Buntića, hercegovačkog franjevca, ali njegovo veličanstveno djelo aktualno je i danas, piše Večernji list BiH.
Postojano stoji na hercegovačkom nebu jer nije išao malen ispod zvijezda. U Zagrebu je danas počeo program međunarodne kulturne manifestacije “Didakovi dani 2023.”. U Hrvatskom narodnom kazalištu s početkom u 11 je upriličena svečana akademija u povodu jubilarne 20. obljetnice prvih Didakovih dana održanih u Gradnićima kod Čitluka. Ova manifestacija održava se pod generalnim pokroviteljstvom Hrvatskog sabora. Generalni supokrovitelj je Hrvatski narodni sabor BiH, a pokrovitelji su Općina Čitluk, Ministarstvo kulture i sporta HNŽ-a, Fondacija za muzičke, scenske i likovne umjetnosti Sarajevo te Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
Počast i priznanje
U Koncertu odabranih nastupile su članovi Srednje muzičke škole Sarajevo, Glazbene škole Široki Brijeg i Glazbene škole Pavla Markovca iz Zagreba. Nakon koncerta je upriličena dodjela priznanja “Didak”. Program će se nastaviti u četvrtak, 19. listopada. Tog dana u Herceg etnoselu u Međugorju počet će s radom trodnevna umjetnička likovna kolonija “Didak”. U sklopu ove kolonije bit će upriličena dječja likovna radionica uz sudjelovanje osnovnih škola iz Brotnja – Čitluka, Bijakovića i Čerina.
Ova manifestacija započela je 2004. godine u Didakovoj rodnoj župi. Posvećena je “ocu hercegovačke sirotinje”, “hercegovačkom Mojsiju”, “hrvatskom Schindleru”, karizmatičnom preporoditelju, graditelju širokobriješke bazilike, ravnatelju čuvene Franjevačke klasične gimnazije u Širokom Brijegu, učitelju, provincijalu Hercegovačke franjevačke provincije, hrvatskom narodnom tribunu, političkom ugledniku, najvećem sinu Brotnja, skrbniku za nadarene đake i studente te mnogo toga još čime je ostavio neizbrisiv trag u svojoj Hercegovini, cijelom hrvatskom puku u BiH, pa čak i ukupnom hrvatskom nacionalnom korpusu.
Fra Didak Buntić, krsnog imena Franjo, rođen je u Paoči kod Čitluka 9. listopada 1871. godine, a umro u Čitluku 3. veljače 1922. godine u 51. godini života, 34. godini redovništva i 28. godini svećenstva. Dva dana poslije njegovo tijelo pokopano je na Podadvoru u Čitluku. Šesnaest godina poslije njegovo neraspadnuto tijelo prevezeno je i svečano pokopano u širokobriješkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, koju je upravo on gradio. Ispred zgrade širokobriješke Gimnazije postavljen je veliki spomenik fra Didaku, a amatersko kazalište u Širokom Brijegu nosi fra Didakovo ime.
Fra Marinko Šakota, autor knjige “Uzor-čovjek fra Didak Buntić”, dolaskom na službu župnika u fra Didakove rodne Gradniće 2003. godine utemeljio je manifestaciju “Fra Didakovi dani”. Poslije su tu manifestaciju organizirali mjesni župnik i HKUD “Fra Didak” župe Gradnići. Znanstveni simpozij “Fra Didak Buntić – čovjek i djelo”, koji je održan u Mostaru 2. i 3. listopada 2008. godine, u velikoj mjeri doprinio je rasvjetljavanju lika i djela fra Didaka Buntića. S toga skupa objavljen je zbornik u izdanju Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”. No, postoji još jako puno toga što valja istražiti o fra Didaku. Značajna je njegova prepiska s uglednicima političkog i javnog života uopće, koja na poseban način govori o povijesti kraja 19. i početka 20. stoljeća. Fra Didak se školovao u Gradnićima, Širokom Brijegu i Humcu, a 1888. stupio je u franjevački red, kada preuzima fratarsko ime fra Didak. Studij filozofije i teologije završio je u Innsbrucku 1894. godine, kada je zaređen za svećenika.
Predavao je hrvatski, latinski i grčki jezik u širokobriješkoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, u kojoj je od 1911. do 1919. bio ravnatelj. Bio je učitelj i Antunu Branku Šimiću, ocu hrvatske moderne književnosti! Fra Didak je najzaslužniji za to što je ova gimnazija 1918. godine dobila pravo javnosti. Goleme zasluge pripadaju mu za opismenjavanje žitelja Širokog Brijega, kao i za izgradnju širokobriješke bazilike od početka gradnje 1905. do 1910. godine. Kao ugledni i zaslužni hercegovački fratar, 1919. godine postao je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije.
Fra Didak je rano ostao bez oca Mije, a o njegovu odgoju brinuli su se majka Matija i stričevi. Tada nisu mogli ni sanjati do koje će se visine vinuti njihov mali Franjo. Kamenjar.com prenio je nadahnuti tekst fra Marinka Šakote o fra Didaku, koji je dospio u medije, što je kod mnogih proširilo sliku o liku i veličanstvenom djelu ovoga hercegovačkog fratra. Hercegovački franjevci u malom su Franji prepoznali velikog fratra pa su ga poslali u Franjevačku gimnaziju u Širokom Brijegu, koju pohađa do 1885., kada školovanje nastavlja na Humcu. Daroviti franjevac još od mladih dana spoznao je materijalne i duhovne potrebe hercegovačkog puka i čvrsto se odlučio tome posvetiti.
Život dao za djecu i Hercegovinu
Fra Didak 1905. godine započeo je gradnju nove, monumentalne crkve u Širokom Brijegu (stara je sagrađena sredinom 19. stoljeća nakon dolaska fratara u Široki Brijeg). Za gradnju crkve osnovao je i klesarsku školu za mladiće iz Širokog Brijega i okolice. Dr. fra Andrija Nikić piše: “U toj ‘pjesmi od kamena’ i ‘drami na otvorenom’ tko i nema glazbenog sluha, čuje pjesmu svoje prošlosti, shvaća je i uživa u njoj. Jer te tvrde stijene sviraju himnu žuljevitih ruku, gladnih želudaca i duboke vjere u Boga i čovjeka. To je najpitomiji napjev hrapavim sazvučjima hercegovačke bure, kiša i škrtosti tla. I nije nimalo čudo da se pod njezinim svodovima i starci raznježe i osjete se vizionarima poput starozavjetnih proroka. Ovdje je, odjekuju poruke fra Rufina Šilića, konačište naše ljubavi. Ovdje je polazište naše revnosti. Ovdje je privlačna snaga našega bratstva. Ovdje su pohvala i ukor našeg čovjekoljublja. Ovdje su naš žrtvenik i naše svetište. Ovdje su naš Nazaret i Betlehem, naša Kana i čitava Galileja. Ovdje su naš Jeruzalem i Kalvarija!”
Fra Didak je jako puno sudjelovao u razvoju prosvjete i kulture u Hercegovini, ali i u njezinu gospodarskom razvoju. Poznato je da je poučavao hercegovačke poljodjelce o uzgoju povrća i voća, poticao uzgoj i prodaju duhana, izgradnju cesta i mostova, navodnjavanje hercegovačkih polja. Svoj program gospodarske i kulturne obnove obrazložio je u memorandumu koji je u studenome 1909. godine uputio ministru financija Austro-Ugarske. Posebno se zalagao za iskorjenjivanje nepismenosti u Hercegovini. Od 1910. sam je vodio škole za opismenjavanje u okolici Širokog Brijega pa je do 1917. godine opismenjeno do 20.000 osoba.
Po mnogima, fra Didakovo najgrandioznije djelo je ono iz 1917. godine, kada je smrti od gladi spasio oko 17.000 hercegovačke djece. Te godine od 9. travnja do 7. listopada u Hercegovini nije pala kiša pa je zavladala glad koja je usmrtila veliki broj djece. Fra Didak je u Slavoniji i Srijemu osigurao prihvat i smještaj za 17.000 djece kojima je od gladi prijetila smrt. Među njima bilo je i nekoliko tisuća gladne djece muslimanske vjeroispovijesti. Zbog svog veličanstvenog humanog djela dobio je naziv “hercegovački Mojsije” i “otac sirotinje”, pa i “otac Hercegovine”. Književnik Miro Gavran nazvao ga je hercegovačkim Schindlerom po Oskaru Schindleru, njemačkom industrijalcu koji je u Drugom svjetskom spasio 1200 Židova, o kojem je Steven Spielberg snimio Oscarima nagrađen film “Schindlerova lista”. Računa se da se od tih 17.000 djece u Hercegovinu vratilo nešto više od devet tisuća.
Fra Andrija Nikić ističe da fra Didak počinje spašavati gladnu sirotinju već 1916. U pismu što ga je fra Didak uputio zemaljskom poglavaru Sarkotiću o zaštiti vojnika fra Didak piše: “Ali vajme meni o čemu ja pišem i čime li Vašoj preuzvišenosti dosađujem na očigled ove goleme i posvemašnje propasti našeg bijednog i siromašnog naroda. Srce mi se cijepa, preuzvišeni gospodine, gledajući svojim vlastitim očima ove nemile prizore, ove bijedne i nijeme od gladi sablasti u spodobi ljudskoj, a da im ni odakle pomoći nema. Klonuli starci, iznemogle žene, obamrla djeca čekaju po više dana na onaj kilogram žita i ne dobivaju ga, nego se teturaju po kućama. Pojeli su davno sjeme, pojeli onog živog ajvana, povrće, korijenje i zelenu travu. I što sad? Uzdati se u aprovizaciju?… Pitamo našu kotarsku oblast i urgiramo dnevno, a ona nam odgovara: Što da činimo? Ono što imamo, to Vam i damo.” Potaknut jaukom i suzama, fra Didak je išao caru Karlu I. u Beč. Umjesto očekivanih darova, fra Didak mu je ponio sedam vrsta kruha, čime se njegovi podanici u Hercegovini hrane: sirčen, kukuruzov, karišikov, proseni, šiljev, barov kruh i kruh od kljenove (klenove) kore. Među brojnim upozorenjima, zahtjevima i vapajima, fra Didak je Sarkotiću napisao: “Kad je ovo ovako, vi nam pribavite nekoliko starih lađa, pa nas turite niz Jadransko more i prepustite neizvjesnoj sudbini za izbjeći ovoj groznoj smrti, koja nas sigurno čeka, i ja ću je osobno dijeliti. Morituri te salutant – Pozdravljaju te umirući!” U vihoru Prvog svjetskog rata u Hrvatskoj je organizirao sabiranje pomoći za gladne u cijeloj Hercegovini.
Predlagao je franjevačkim provincijalima da se u Zagrebu osnuje konvikt za profesore franjevačkih gimnazija, a kao provincijal već 1920. predlaže gradnju nove gimnazijske zgrade u Širokom Brijegu. Godine 1921. pozvao je ing. Vancaša da napravi nacrt za novi konvikt. Iste godine razaslao je studente teologije na razna europska sveučilišta, želeći da po njihovu povratku zavlada u Hercegovini novo vrijeme rada i preporoda. Uz pomoć Izidora Kršnjavoga i Vjekoslava Heinzela, 1919. godine u Zagrebu osnovao je konvikt za školovanje siromašnih đaka i studenata.
Vrlo je značajno i važno fra Didakovo političko djelovanje. Bio je član Središnjeg odbora Hrvatske narodne zajednice, Narodnog vijeća 1918. i Privremenog narodnog predstavništva Srba, Hrvata i Slovenaca te kao član Konstituante i narodni zastupnik. Posebno se zalagao za to da invalidi iz Prvog svjetskog rata i udovice ostvare svoja prava. Trudio se oko razvoja gospodarstva, posebno poljoprivrede. Znao je govoriti kako Hercegovina nije siromašna, već da je po prirodnim resursima zapravo – Misir! No, valjalo je svojski raditi da to uistinu i postane. Fra Didak je umro na Čitlučkom polju dok je s nekim Brotnjacima pravio planove o melioraciji.
Surađivao je s listovima Hrvatstvo, Hrvatska narodna zajednica, Kršćanska obitelj, Narodna sloboda… Među članovima Matice hrvatske na kraju 19. stoljeća, naravno, nalazi se i fra Didak Buntić. Vjerovao je u atavističku moć svog naroda, i danas znakovito zvuče fra Didakove riječi: “Nema plodnije i od Boga blagoslovljenije zemlje iako je malo ima kao što je Hercegovina. Samo ako nije gladna i žedna, s njom se ni Misir (Egipat) takmiti ne može!” Fra Didak se nije mogao pomiriti sa stereotipom da je Hercegovina siromašna zemlja, smatrao je da je takav dojam stečen zbog zapuštanja ovog kraja od tlačitelja i bezočnog eksploatiranja Hercegovaca.
Političko djelovanje
Pobunio se protiv odnosa austrougarskih vlasti prema Hercegovini. Smatrao je da Hercegovinu iz gospodarske bijede može izvući – duhan! Jure Beljo i Marko Ivanković u svom radu “Doprinos franjevaca poljoprivredi, selu i seljaštvu u Hercegovini” na međunarodnom znanstveno-stručnom skupu u povodu 100. obljetnice Franjevačke klasične gimnazije s pravom javnosti u Širokom Brijegu ističu velike fra Didakove zasluge u poboljšanju položaja hercegovačkog sela te ističu: “Znamenita je njegova poslanica 1909. godine ministru Burianu, upravitelju Bosne i Hercegovine. U toj poslanici fra Didak piše o nevoljama hercegovačkog sela, o previsokim davanjima agi (!) i državi, o pitanjima duhana, stočarstva, vina, izgradnje putova, školstva i odnosa države prema seljaštvu.” Borio se kod vlasti za pravedniji tretman hercegovačkog duhana. Posebno je zaslužan za osnivanje Duhanske stranice u Širokom Brijegu 1912. godine. Promicao je sadnju maslina, zalagao se za melioraciju krških polja, a zaslužan je za prokopavanje kanala za navodnjavanje s izvora rijeke Lištice do Trna, koji je kasnije produžen do Mokrog i Turčinovića. Fra Didak svoju borbu za bolji i pravedniji tretman Hercegovine nastavio je i kao zastupnik u Narodnoj skupštini u Beogradu. Politički djeluje iz Odbora Hrvatske narodne zajednice, čiji je bio predsjednik, nastojeći poboljšati životne uvjete u Hercegovini. Fra Didakovo golemo djelo inspiriralo je ljude od pera i talenta. No, i dalje je veliko nadahnuće i tema za izučavanje, a sve je više zagovornika kanonizacije fra Didaka Buntića. Miro Gavran, novi predsjednik Matice hrvatske, svoj roman “Nekoliko ptica i jedno nebo” posvetio je fra Didaku! Animirani film “Nada” HKUD-a “Didak”, koji govori o djevojčici Nadi u vrijeme veličanstvenog djela fra Didaka Buntića, dobio je nagradu na uglednom Filmskom festivalu u Cannesu i brojna druga priznanja. Uvršten je u program “Domaći autori” Mediteran Film Festivala 2023. Fra Didakovo djelo nepresušan je motiv za umjetnička djela u svim sferama umjetnosti.
