Odgovor na naslov se sigurno ne krije u modi i redovnicima nije u cilju izražavanje modnog stava, piše Aleteia.
Budući da su se kroz povijest razvijali redovnički redovi, tako su se mijenjali i oblici njihovih frizura. Na prvu se možda čini da je ova tema nevažna i da se o tome nema što reći, ali kosa je u prošlosti bila statusni simbol i smatrala se vrijednom. Kosa je pokazivala na kojoj je visini osoba pozicionirana u društvu. Rimljani su izumili perike kako bi lakše mogli oblikovati različite frizure. Ako je neka osoba bila ćelava, to bi značilo da ima neku manu. Robovi su, zbog znaka prepoznatljivosti, bili obrijani.
Imajući sve to na umu, redovnici su poželjeli učiniti neki korak koji bi ih razlikovao od ostalih, ali i čime bi mogli pokazati izvanjsku žrtvu. Tako je brijanje kose postalo ceremonija inicijacije. Brijanjem kose redovnici daju do znanja kako se odriču svijeta, a posvećuju se religioznom životu. Budući da je obrijana glava ukazivala na robove, novi članovi redovničke zajednice bili su nazivani „Kristovi“ robovi.
Rasprave o vrsti redovnički frizura poznate su pod nazivom tonzura. U Katoličkoj enciklopediji su opisane tri vrste tonzure, a svaka je bila povezana s nekim od apostola. Rimska tonzura je karakterizirala apostola Petra. Tjeme glave je bilo obrijano, a ostatak kose je bio u obliku kruga. U istočnoj ili tonzuri sv. Pavla, cijela glava je bila obrijana. U keltskoj tonzuri sv. Ivana prednji dio kose se brijao u obliku polumjeseca.
Keltska je frizura bila predmet mnogih rasprava pa je ukinuta na Sinodi u Whitbyu 664. godine. Neki su tumačili da ona predstavlja trnovu krunu oko Isusove glave. Drugi su je pak povezivali sa Šimunom iz Djela apostolskih. Rimsku i istočnu tonzuru i danas možemo vidjeti u mnogim redovničkim zajednicama Katoličke Crkve.
