Nije potrebno isticati koliki je bio štovatelj Srca Isusova otac Ante. Pripadao je isusovačkom redu koji u svojoj duhovnosti snažno živi i propovijeda tu pobožnost. Poznata su obećanja Srca Isusova koja je Isus očitovao svojoj povjerenici sv. Margareti Mariji Alacoque. Katolička tradicija ih je svela na dvanaest. Toliki su himni i pjesme napisani i skladani u čast Srca Isusova. Sve nas to svaki put poziva da u ovom mjesecu obnovimo svoju privrženost i odanost Božanskom srcu Isusovu moleći i pjevajući: „Srce Božansko Isusa moga, daj da sve više ljubim te ja!“
Otac Gabrić je uza svu svoju pobožnost i apostolat nalazio vremena da se mladima približi na način koji je njima drag i blizak, SPORT. Volio je odbojku i rado igrao, jer je ona bila u njegovo vrijeme dopuštena da se igra. Mlade je poticao da se bave i sportom. U mjesecu smo kad je već počelo svjetsko nogometno prvenstvo, „najvažnija sporedna stvar na svijetu“. Dok ovo budemo čitali, naša hrvatska reprezentacija će već odigrati jednu utakmicu. Dok ovo pišem, nadam se i dobrom ishodu.
Pri kraju svoga života o. Ante je pisao iz Marija Polija o svojim nogometašima: „O njima vam već dugo nisam pisao. Davno - bit će gotovo 50 godina, kad sam vam opisao glasovitu utakmicu basantskih klubova... To su bila sretna vremena. Igralo se, dakako, bez kopački, pa se, više udaralo po nogama, nego po lopti, ali ranjenih nikada nije bilo Nakon utakmice i pobjednici i pobijeđeni bratski bi podijelili nešto pržene riže i pjevajući otišli u svoja sela.
No, sada se i u nas sport pomodernio. Sportska obuća, sportske košulje i u gradovima i po selima. Pa čak i u Maria Polliju i u malom selu Đišu Polliju. Naši mladići dobili su prave pravcate kopačke od glasovite tvornice 'Bata'. Bio je to velik dan za njih kad su uz pljesak gledalaca izašli na igralište u tim finim kopačkama. Samo muka i nevolja: naviknuti su da igraju bosi pa im je u kopačkama bilo teško trčati. Nekoliko ih se i spotaknulo. Bilo je smijeha, osobito kod djece. Dakle, za sada ne šaljemo naš klub na utakmicu s Hajdukom i Dinamom... i s našom metkovskom Naronom...
Bili svi mi, dragi štovatelji o. Ante, sretni u navijanju za našu reprezentaciju, ali ne zaboravimo na svoju pobožnost prema Srcu Isusovu i na molitve za proglašenje blaženim oca Ante i na svoju velikodušnost za Zakladu o. Ante Gabrić (ZOAG)!
Vicepostulator, p. Mirko Nikolić, D.I.
PRVI DAN
Pohodio nas je otac nadbiskup
Pohodio nas je otac Nadbiskup upravo nakon godinu dana otkako mi je pred malom daščarom dao blagoslov da započnem ovu novu misijsku postaju .»Maria Polly — Marijino selo«.
Neki su se bojali i pitali: kako će to ići? Započeti bez ičega?! Bez ičega?! Blagoslov oca Nadbiskupa, vaša srca, vaša ljubav, vaše uzdignute ruke u molitvi: sve je to lebdjelo preda mnom. Ja sam znao da nisam sam i da neću ostati sam. I nisam se prevario! Bili ste uza me čitavu ovu godinu dana, bili ste uza me svaki dan. Dokaz je ovo novo »Marijino selo — Maria Polly« — plod vaše ljubavi, vaše velikodušnosti. Ova krasna crkva, svećenički stan, stan za katehiste, samostan za sedam sestara, sirotište za 50 bolesne dječice, dispanzer-bolnica, kamo na dan dođe i do tisuću bolesnika.
Kad je otac Nadbiskup sve to ugledao, bio je sretan, bio je ganut. I daščara je još stajala tamo uz put. Sa smiješkom je na nju gledao... A ja mu rekoh da se nije bilo lako oprostiti od tog kutića gdje sam živio u miru i s miševima, i sa zmijama, i sa žabama, i s ostalim rodom iz Noine barke. I vjerujte mi — bilo mi je teško!
Uz nove zgrade Natpastiru su činila još veće veselje ona nova lica, predstavnici dvadeset novih sela. Lani ih je bilo tek pet: dodijeljena od prijašnje župe Bošonti.
Vijencima, ljubljenju ruku, doticanju nogu — po bengalskom običaju — nije bilo ni konca ni kraja.
S Nadbiskupom su došli oci Roy i Lobo. Došli su iz Bošontija da pomognu i kod ispovijedanja i kod krizme. I sam Nadbiskup je sjeo u ispovjedaonicu.
Crkva je krasno urešena. Nova crkva s kipom Malog Praškog Isusa i slikom naše drage Gospe Sinjske. To je dar moga rođaka fra Nikole Gabrića iz Sinja. Ovo je Marijanska godina u Hrvatskoj, pa se i mi želimo sjediniti s domovinom.
Ja sam već od jutra u ispovjedaonici. Tu su mnoga sela pa je teško sve svršiti. Stoga su mi pomogli ispovijedati i sam Nadbiskup i oci Roy i Lobo. Svatko želi srediti račune s Bogom, životvorno se ujediniti i u dolasku Duha Svetoga po sakramentu svete potvrde i u euharistijskoj žrtvi.
Sestre i katehisti raspoređuju selo po selo. Mlado i staro, sve u istom žaru iščekuje dolazak Duha Svetoga.
U krasnoj propovijedi otac Nadbiskup potiče sve da budu vjerni Isusu i svetoj Crkvi, vjerni do smrti, i to ne samo riječima, nego djelima, svetim životom; da budu pravi apostoli, živi temeljni kamen te nove župe. I da nikad ne zaborave nebesku Majku Mariju. Ova župa nosi Njezino ime. I kako je Ona bila prisutna kod prvih Duhova u Jeruzalemskoj Crkvi, tako neka bude i tu prisutna danas i svakog dana njihova života.
Bilo je blizu stotinu krizmanika. Moli se, pjeva se. Bubnjevi su tu, dakako, i cimbale. I čudo se Duhova obnavlja. To je plod vaših molitava, vaših žrtava, vaše ljubavi.
U »molitvi puka« na prikazanje sjetili smo se i svih vas, svih vaših nakana. To je sjećanje kod Njegova oltara, sjećanje koje će odsad zauvijek ostati kao veza naše zajedničke ljubavi k Isusu i k neumrlim dušama.
Poslije svete mise bilo je slavlje i radost pred crkvom. Koja li radost osobito za našu novu braću i sestre iz udaljenih sela!
Već je podne. Naši vrijedni kuhari Khitiš, Šudhir i Budhu pripravili su rižu. Sve je priprosto, no od srca: nešto riže, »gura« (palmina šećera) i čašica mlijeka i puno dobre volje, pa su svi bili sretni i zadovoljni. Tanjura tu nema; jede se s listova banana. Ni za kašike se ne treba brinuti; pet prstiju je kao pet kašika!!!
I kako slava ne može biti bez predstave, navečer su davali »Biđoe Mukut - Pobjednička kruna« iz života prvih kršćanskih mučenika.
Ponoć je već bila prošla, kad su se s pozornice čuli zadnji povici pobjede: »Đoe Đišu Kristo! — Slava Isusu Kristu!«
Svi smo bili ponešto umorni, no sretni i presretni. Nećemo tako lako zaboraviti taj sretni dan.
Vaš o. Ante
(Članak poslan za Glasnik Srca Isusova i Marijina.)
Maria Polly, 14. ožujka 1976.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
DRUGI DAN
Niz rijeku Ganges
I niz Ganges, i uz Ganges, i kroz njega i preko njega... Kojih stotinu milja u nekoliko dana. Toliko sam toga doživio, da zbilja ne znam gdje bih počeo. Za danas barem nekoliko vijesti.
Kako sam već pisao, mnoge se obitelji javljaju za svetu vjeru. Valjalo je od sela do sela: pohoditi ih, obodriti, poučiti. Bilo je naporno. Kad sam blagoslivljao zadnju kuću u Piprekhaliu nakon šest dana neprestanog putovanja, od umora se više nisam mogao držati na nogama. No srce nije bilo umorno. Dapače, osjećao sam se tako sretan!
Počeo sam na sjevernoj strani Bošontija u selu Doš Nomber. Ostavio sam misijsku postaju oko 2 sata popodne. Kroz duboko blato na lađicu, te preko Gangesa. Odatle pješke kojih 12 kilometara po žarkom suncu. Žeđa se počela osjećati. U jednom selu donijeli nam vode. Slana i zamazana. Čujem da i kolera hara u ovim krajevima. »Ante, pamet u glavu!« rekoh sam sebi. Zavrtih dva, tri puta jezik u ustima, te u nadi da ću predvečer negdje dobiti čašu vode, nastavio sam put. Krajevi su kao pustinja. Ovo su prije bile džungle. I sada je zemlja slana, pa jedva što rodi. U selo smo prispjeli predvečer. No vode nije bilo. Kuhar je za mene pripravio nešto čaja. To je trebao biti čaj, no uistinu bila je vruća voda mirišući malo po čaju, dosta po blatu i ribama, što su ih u istom loncu sinoć kuhali.
Okrijepljen tim »ljekovitim« čajem, uputio sam se kroz selo, da pohodim ljude i da im blagoslovim kuće. To je uvijek bila prva stvar. Oni to jako vole. Nadasve cijene svećenički blagoslov. Svi bi poklekli i zajedno izmolili nekoliko Zdravo Marija. Slijedile bi molitve za blagoslov kuća i onda sveta voda. Tu ja nisam škrt: uvijek ih dobro poškropim... Svete vode barem ima dosta. Bolesnici bi i djeca dobili još i poseban blagoslov i posebne - sličice. Da samo znate kako su mi dobro došle sve božićne razglednice, medaljice, krunice i križići, što ste mi ih poslali.
Nakon toga bi počeo »razgovor ugodni«. Tu bih toliko toga saznao: poteškoće, veselje i radost, molbe i pritužbe. Koji put na dugo i široko, baš po bengalskom običaju. No sve treba strpljivo saslušati, razviditi i konačno suditi.
I tako od kuće do kuće. Lijepo je davati blagoslov, sreću, radost. Protestanti i hindu pogani me zaustavljaju. I oni bi željeli primiti blagoslov i sličicu. Ovo su obično prvi koraci k obraćenju.
Na ovom 6-dnevnom putovanju mnoge su obitelji bile osvojene za Presveto Srce Isusovo. Neka se i nadalje širi Njegovo kraljevstvo!
Iz Doš Nombora pošli smo po suhim i raspucanim poljima put Kumrokhalia. Popodnevno je sunce pripalilo. Ja opet zaokrećem jezik, da zaboravim na žeđu. Sluga i ja gledamo naokolo ne bismo li gdje opazili kokonat stablo, da dobijemo vodu kokonat oraha. No koliko nas je oko daleko nosilo nismo mogli ništa opaziti. Toga dana od jutra do večeri ni kapi vode. No ipak moram priznati, imao sam nešto drugo. Neka plemenita duša iz Amerike poslala je nedavno paket bombona. Baš me lijepo osvježilo.
U Kumrokhaliju bilo je mnogo posla. Selo veliko. Kuće sam pohađao do u kasnu noć. Ima nade da će kojih dvadesetak kuća prigrliti našu svetu vjeru. Molite se za njih!
Naprijed u Piprekhali. Opet preko rijeke. Najprije kroz duboko blato na lađicu. Perem si u rijeci noge. Kad smo bili u sredini, lađar me upozori: »Oče, ovdje smo vidjeli krokodila!« Baš je mudrac! Da mi je to barem prije rekao. No Anđeo Čuvar me je dobro čuvao. Nego, o tome slijedeći puta ...
Vaš o. Ante
»Tamo gdje palme cvatu«, br. 21.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
TREĆI DAN
Prvi petak u Maria Polliju
Prvi petak sad je ovdje u Maria Polliju već pravi blagdan. I počne već vrlo rano, u četiri sata ujutro, a kadšto bude i ranije. Vjernici dolaze s malim petrolejkama iz udaljenih sela: iz Bamonpukura, Das Numbera, Chunchure, Piprekhalija, Fulbarija. Skupina iz sela Fulbarija (Cvjetno selo) kao da je najrevnija. Oni se od kuće upute nakon ponoći moleći putem krunicu. Ovih zimskih mjeseci drhtali su, jer je uistinu bilo hladno, a na njima je bilo tek tanko indijsko odijelo. Iako ja rano ustajem, oko 4 sata ujutro, oni su i mene katkada pretekli i čućeći čekali su pred zatvorenim crkvenim vratima. Najteže je u kišno doba: nekoliko sati hodati po tim skliskim, blatnim stazama, često prokisnuti do kože, i onda tako prokisao ostati preko čitave svete mise.
Prva je sveta misa za naše selo Maria Polli, za školsku djecu i za stanovnike sela koji mogu rano doći u šest sati. U osam je sati druga sveta misa za sela Bamonpukur, Dos Number i Piprekhali. Treća je misa u podne za izaslanike najudaljenijih sela. Toga dana, naime, održava se sijelo svih sela zajedno: molitva, pouka te vijesti iz pojedinih sela. Nakon toga je sveta misa. Mnogi izaslanici sela i seoski glavari još su katekumeni, pripravljaju se za krštenje.
Prije svake mise valja koji sat u ispovjedaonicu. To je dan pomirenja, dan sjedinjenja srdaca, Srca Božjega i srca Njegova stvora, čovjeka. To je dan tako svet, tako drag svima nama. Potežak je to dan, jedva se uhvati časak odmora, jer nakon treće mise i kratka doručka počinju razgovori s poglavarima sela. I to traje sve do navečer, do večernjeg blagoslova i posvete Srcu Isusovu.
Potežak je to dan, no ujedno tako sretan dan. I ne osjeća se umor. Kako su istinite Njegove riječi: »Vi svi, koji ste umorni i opterećeni, dođite k meni i ja ću vas odmoriti!« I reče da će blagosloviti rad svećenika koji budu širili pobožnost prema Njegovu Srcu. Rukama mogu pipati taj Njegov blagoslov. Kroza svih ovih 40 godina svojega svećeničkog života i rada i kako bih bio siromašan bez toga blagoslova, bez blagoslova prvih petaka Srca Isusova.
Srce Isusovo, u Tebe se uzdam! Srce Isusovo, dođi Kraljevstvo Tvoje i u Bengaliji i u dragoj domovini Hrvatskoj i u čitavu svijetu!
Vaš o. Ante
Maria Polli, ožujak 1984.
(Članak poslan za Mali Koncil.)
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ČETVRTI DAN
Širom svijeta
Zadnje pismo u »Palmama« bilo je »Kroz domovinu«, a sada evo »Širom svijeta«. Nadam se da slijedeće neće biti »Put mjeseca«. ... Deder se, Ante moj, iza toliko lutanja, opet smiri u svome Morapaju!
Evo me, hvala Bogu, natrag u mojoj dragoj Bengaliji. Kako da vam opišem svoju radost, kad sam dolje iza palma, uz mali kanal, opet ugledao Morapai, kad sam vidio opet nasmijana lica mojih malih »lopova« i čuo njihov gromki »Đoe Đišu! Hvaljen Isus!« Sreća 30 godina kao da se obnovila, srce se pomladilo.
Izručio sam im vaše pozdrave, vaš blagoslov. Kako su bili sretni kad su čuli o vašoj ljubavi, velikodušnosti i pomoći.
Ne znam s koje bih strane počeo, koga bih više pohvalio, o čemu bih govorio. Oni sretni dani provedeni u rodnome mi Metkoviću kod mojih milih i dragih. Pohodi župa, sjemeništa, novicijata, škola... Sve je to još kao san.
Rastanak u Metkoviću: Od groba dragih mi pokojnih roditelja, gore na groblju svetog Ivana, zagrljaji i poljupci s braćom i sestrama i tu i na Aerodromu u Splitu, i s braćom svećenicima i svim ostalim prijateljima. Za mnoge od nas možda i zadnji zagrljaj. Žrtva! No kako slatka žrtva: za Isusa, za duše.
Onda preko Španjolske: Sretni časovi provedeni s dragom obitelju gospodina Petra i gospođe Marije Dicca, te ostalih prijatelja naše misije. Koja ljubav, koje mladenačko raspoloženje, iako je on prekoračio osamdesetu! Njemu kao da godine vraćaju mladost...
U New Yorku me dočekala ona duša od čovjeka - iako Slavonac! otac Nikolić. Ja njemu uvijek velim da je tako dobar te svi misle da je Dalmatinac!
On je krasno uredio program puta po Americi. Svugdje lijep doček, svugdje veliko zanimanje među našim narodom za misije. A da o našim dragim svećenicima i časnim sestrama i ne govorim. To su duše po Božjem Srcu, pune revnosti. Pazili su na mene kao na svog rođenog brata. Svima od srca hvala! Neću ni kušati spominjati pojedince ni u Americi, ni u Kanadi, New Zealandu i u Australiji. U ovom kratkom listiću ne bi ni imena stala. Daj, Bože, zdravlja, pa ću ja to sve skititi u jednoj knjižici - te sretne i drage uspomene.
Za zdravlje mnogi me pitaju. Neretvanska se žaba skoro »utopila« u velikom Chicaškom jezeru. Valjalo je i u bolnicu. No, sada opet pliva Ante po barama Gangesove delte. I sada još bolje pliva. Lakši je: izvadili su mu bubrežne kamenčiće ...
Posla još kad bi dvojica ili trojica došla, bilo bi dosta za svakoga. Dođite! Uz župne poslove, briga za škole po selima i za prehranu djece. Lani ih je bilo 15.000, ove godine 20.500 u 140 škola.
Budite i nadalje uza me svojim molitvama, svojom ljubavlju i pomoći! Zajednički ćemo naprijed u ovom svetom poslu.
Sve vas puno, puno pozdravlja i voli Vaš
o. Ante Gabrić, Dl
»Tamo gdje palme cvatu«, br. 54.
Morapai, 1970.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
PETI DAN
Pohodio sam Morapai
Nakon šest godina eto me opet u dragom mojem i vašem Morapaju, mjestu za koje ste vi toliko učinili i molitvama i darovima. Sad je tamo mladi dijecezanski svećenik, otac Lobo. Imaju devetnicu za svetkovinu Srca Isusova, a i dobra sestra Helen ima zlatni jubilej redovništva, pa su me, eto, zamolili da dođem da tom zgodom propovijedam.
Od Magrahata vozim se u maloj lađici onim istim kanalom kojim sam toliko puta prije putovao. Sve isto, samo su palme uzrasle, visoke, krasne. I palme, i ona dječica uz kanal i u Josipovoj, i u Patrikovoj, i u Matorovoj kolibi. Jedva ih i prepozna još.
Pohod Isusu u crkvi, Lurdskoj Gospi, pozdrav ocu Lobu i oca Pradhatu, te pohod bolesnome našem kuharu, imenjaku Antuni. Godine su tu, a i bolest. Više od 30 godina vjerno je služio, uistinu vjerno, tolikim misionarima. Ona njegova glasovita juha. Po njemu je dobila i ime »Antonir sup — Autunova juha«. I juha i onaj njegov nenadmašivi osmijeh. Pa ako je katkad slučajno možda bilo i više soli i manje papra, osmijeh Antunov sve je to tako krasno smiješao da su ljudi i iz grada Kalkute dolazili da okuse tu »čudo-juhu«. I najmlađi »makovci« ne bi se opirali. Plakali bi za juhom, a ne protiv juhe.
Uistinu ugodni razgovor. Drage uspomene sretnih dana. S ljubavlju se on sjeća svih naših već pokojnih otaca: Vizjaka, Sedeja, Ehrlicha, Demšara, te belgijskih patara koji su kroz te godine služili u Morapaju.
Onda pozdrav jubilarki, zlatnoj jubilarki zlatna srca, dobroj sestri Heleni. Davno je ona ostavila svoj Ranchi u Chotanagpuru i došla u Bengaliju da tu služi Isusu i dušama. Tada je bilo malo zvanja u Bengaliji. I služila je vjerno, i još uvijek služi. Ona ne broji godine, ne boji se posla. Kad ne može u sela, poučava katekizam, pomaže u bolnici i dakako, u vrtu. Svako stablo, svaki cvijet, svaku travu ona poznaje. Koliko li ih je ona sama posadila!
Dobra sestro Heleno, hvala vam na daru vašeg života, vaše ljubavi našoj misiji u Morapaju! Molite se za svoje mlađe sestre da i one mognu revno i vjerno služiti Isusu i dušama i do zlatnog i do vječnog jubileja.
Pobožnost devetnice Srcu Isusovu bile su vrlo lijepo posjećene, iako je kišno doba, pa je valjalo do crkve po blatu i po kiši. No ljubav prema Srcu Isusovu sve je tu učinila lakim.
Sjetite se u molitvama i Morapaja i čitave naše misije. Recite od srca: Srce Isusovo, dođi kraljevstvo Tvoje i u Bengaliji i u dragoj domovini nam Hrvatskoj!
Vaš o. Ante
Maria Polli, kolovoz 1981.
(članak objavljen u Malom Koncilu, listopad 1981.)
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ŠESTI DAN
Sutradan nakon 70. rođendana
Dug je bio sedamdeseti rođendan: sve do ponoći bilo je posla. No još duži bio je idući dan. Prvi petak u mjesecu, prekrasan dan za novu godinu života. Koliko će ih još biti? To nije važno. Koliko god ih bilo, glavno je da budu svi Njegovi, dani u Njegovu Srcu.
Prvi je petak pravi blagdan u našoj župi već od rana jutra. Treba ustati već prije četiri sata. Prva sela već dolaze za svetu ispovijed. Vjernici iz Sela Fulbarija čekaju pred crkvom. U ruci su im mali lampaši. Zaogrnuti su u ono nešto malo robe. I tu su noći u ovo doba godine dosta hladne. Počele su ispovijedi. Prvo gong-zvono zvoni u pet sati. U šest sati prva je sveta misa, u osam i pol druga, a u podne treća. Tog dana bilo je više od 200 svetih pričesti.
U deset sati je sastanak glavara sela. Najprije je propovijed, zatim zadnje vijesti i problemi pojedinih sela, te međusobno upoznavanje novopridošlica, pa oda program za pohod selima za idući mjesec, poruke sestara o njihovu radu. Pune ruke posla. Nakon svete mise svi dobiju malo čaja i pržene riže. Korizma je, svi postimo. Mnogi ni to nisu uzeli. U dva sata je bio križni put, a nakon njega napokon će malo založiti.
Onda slijedi težak posao. Svako selo dolazi mi na kratki razgovor. A odmor? Na prvi se petak na odmor i ne misli, kao da ga i ne treba. Čitav taj dan predivni je odmor. Srce Isusovo uistinu je vjerno svojim obećanjima da će posebno blagosloviti sve one koji ga štuju i ljube. To mi svi osjetimo svakog prvog petka.
U pet sati poslijepodne otišao sam s katehistom Abiranom u selo Ađgoru. Zbog svoje poduže odsutnosti prije Božića neka sela nisam mogao pohoditi. Baš sada vlada dosta velika bijeda pa su stanovnici mnogih sela pošli u druge krajeve tražeći zaposlenje. Kapelica je lijepo očišćena, no u oluji je stradala, pa će je biti potrebno popraviti.
Za njih veoma vrlo znači svećenikov pohod njihovu selu. No bilo je i nekih problema. Ljudi smo, svi griješimo. Teško se uvijek sa svima slagati. Tako je i tu dobri naš Bušudeb htio malo na svoju stranu, no sve se lijepo sredilo i on je preuzeo dužnost da popravi kapelicu.
Pohodio sam i bolesnike. Majka malog Ðugola trpi od nekakva tumora na licu. Odmah smo uredili sa sestrama i one će je uzeti u bolnicu. Uz njegu tijela i duša će dobiti svoje. Bolesnica se pripravlja za sveto krštenje. Preporučujem vam je u molitve.
Bila je već noć kad smo se vratili u misijsku postaju, krasna zvjezdana noć. Mir i tišina. Zadnji pohod Presvetom, molitva, i, Ante moj, poèni s pismima dragim prijateljima i dobročiniteljima. I tako eto teku sretni dani i noći za Isusa i za duše...
Vaš o. Ante
Maria Polli, ožujak 1985.
(Za Glasnik Srca Isusova i Marijina.)
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
SEDMI DAN
Oblaci nad rijekom Gangesom
Već je, eto, sedmi dan kako s Bengalskoga mora dolaze tamni, crni, oblaci, kao kakve aveti. To je ciklonska oluja. Navijestili su je, no da će se nakon 2 do 3 dana sve smiriti. Međutim, iz dana u dan bivalo je sve gore. Pljusak za pljuskom 72 sata bez prestanka. I našli su se i sela i grad Kalkuta pod vodom. Kolibe zidane od blata ruše se jedna za drugom. U gradu Kalkuti trebalo je oko 500 tisuća ljudi premjestiti u sigurnije predjele grada. I škole i bolnice su prepune, čak je i crkve trebalo otvoriti.
U Indiji su poplave svake godine. Golema je to zemlja, pa su i klimatske prilike različite: tropske monsunske kiše, ciklonske oluje dođu i prođu, no ovogodišnje što je nezapamćeno kao da neće prestati.
Prve izbjeglice došle su nam iz južnog Kumrokhalija s prokislom dječicom u naručju, s loncima na glavi i s nešto mokrih dronjaka što su mogli spasiti. Neki su bili i ranjeni. Na njih je pao krov njihove kolibe. Bili su preplašeni, gladni i bolesni. To je muslimansko selo. Smjestili smo ih u školi, časne sestre pregledaju bolesnike, a i kuhaju za te ljude, jer su u selu sva ognjišta pod vodom.
Imali smo nešto starih odijela, pa smo dječicu odmah pre-obukli. Stariji su morali čekati. Seoski glavari, narodni poslanik svi dolaze k nama. Tu je komunistička vlada u Bengaliji, no poštuje naš rad. Sami kažu: Trebat će vremena dok naša državna pomoć stigne ovamo. Tako je i bilo. Tih prvih dana učinili smo koliko god smo mogli. Kolika je to bila pomoć i utjeha tim bijednicima.
Noću bdijemo. Kao Jobovi izaslanici počeli su nam iz udaljenih sela dolaziti ljudi. Donose nam sve žalosnije vijesti. Svi se boje najgorega. Nasipi na rukavcima rijeke Gangesa počeli su na mnogim mjestima pucati. A voda je u njima slana, morska voda. U ovo godišnje doba najveće su godišnje plime. Najveća je opasnost u Pakhiralskom kanalu. I baš ondje nasip je popustio nakon ponoći. Te sam noći bdio. Odjednom se začula vika, zapomaganje. Nasip je na Gangesu popustio, čuje se na stotine grla.
Viče i mlado i staro. Upalili smo svjetla i uzesmo u ruke košare, motike i lopate u ruke pa pohrlismo prema rijeci. Mnogi nisu jeli već nekoliko dana. No radi se o životu i smrti. Blato, granje i slama prebacuju se iz ruku u ruke do mjesta gdje treba nekako začepiti nasip i popraviti ga. Svi su pokisli, zablaćeni i izmoreni. No posao treba završiti do početka nove plime. I hvala dragome Bogu, nasip je bio popravljen na vrijeme. Znao sam da će svi biti izmoreni i izgladnjeli pa sam donio nešto keksa. To smo čuvali za krajnje potrebe. I upravo nam je danas dobro došlo. Blagoslovio sam kekse i te dobre ljude i, dakako, nasip na Gangesu. A nisam, dragi prijatelji, zaboravio ni vas.
Molite se za nas, blagoslovite nas da ovu kušnju možemo junački podnijeti — junačka i skrušena srca. Onima koji Boga ljube sve se okreće na dobro. Uvjeren sam da će i ovi dani donijeti blagoslov u živote svih nas. I nas i vas, da se još više i revnije žrtvujemo za sve one kojima su potrebne naša ljubav i pomoć.
Srce Isusovo, u Tebe se uzdamo!
Mnogo vas sve voli, uz blagoslov i preporuku u molitve
vaš o. Ante
Maria Polli, listopad 1986.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
OSMI DAN
TRAGIČNA SMRT MALE NIRMOLE
Bošonti, 1. rujna 1940.
Prije dva mjeseca išla je jednog jutra šestogodišnja djevojčica Nirmola kupiti granje u prašumi. Već je sakupila prilično toga, pa se spremala na povratak kući. No, odjednom joj se krv sledeni u žilama, udovi ukoče, a male očice kao da su htjele iskočiti. Pred njom je stajao orijaški tigar promatrajući je i podmuklo režeći. Kitnjastim repom nemirno je tukao o zemlju.
Nirmoli ispade granje iz ruku. Noge joj dršću kao dva tanka pruta, ona kao drven stup stoji nepomično nasred puta. Tigar zaskoči, jednim zamahom je smota poda se, uhvati preko prsiju odijelo i kao lagano pero odnese na jedan ravan busen pokraj puta.
Za nekoliko časova djevojčica se osvijesti i pokuša ne bi li pobjegla. No, čim se podiže, tigar je udari teškom šapom i djevojčica pade nemoćna na busen. Zvijer sjedi i mirno promatra svoju malu žrtvu. Repom neprestano udara po zemlji. Od vremena do vremena nemirne se oči okreću sad prema busenu, sad prema polju, sad opet prema prašumi, kao da ništa ne mari za svoj plijen, no sve zato, da bi djevojčica mislila da ne mari za nju, te nastojala pobjeći. No čim bi nevino dijete pokušalo dići se i pobjeći, eto već teške tigrove šape na leđima. Svaki pokušaj bijega bio je nemoguć. Kao što se mačka igra s mišem, tako se tigar igrao s djevojčicom.
Nedaleko je u polju neki čovjek kosio rižu. Opazi kako se tigar igra nečim bijelim. Oprezno se došulja bliže i na svoje zaprepaštenje opazi kako se kćerka njegova susjeda uzalud nastoji spasiti iz tigrovih pandža. Htio je nasrnuti na zvijer, no odmah uvidi da bi bilo ludo upuštati se u borbu. Stoga otrča u selo i ispriča ljudima što je vidio u šumi. No, na žalost, u selu nisu imali ni jedne puške. Ali odvažni ljudi, među njima otac jadne djevojčice, odmah uhvate za sjekire i u trku prema prašumi, da spase nevinu žrtvu.
Kad ih djevojčica opazi, iskra nade sijevne u njezinim preplašenim očicama. Tigar je uz nju i nemirno tuče repom o zemlju. Dijete opet pokuša spasiti se. Skoči na noge i pojuri prema polju. No, krvožedna je zvijer već za njom. Jedan udarac snažnom šapom i djevojčica se sruši na zemlju. Tigar je podiže oprezno i postavi na staro mjesto na busenu.
Kada ljudi, a osobito otac, opaze očajni položaj djeteta, nisu znali što bi učinili. Ne usude se nasrnuti na tigra, jer bi ih sve mogao razderati svojim strašnim šapama. Zato počnu vikati iz svega grla, da preplaše zvijer. To je bila velika pogrješka. Opazivši tigar da mu je plijen u opasnosti, uhvati djevojčicu za vrat, te joj šatre glavu. Ko uvenuli šumski cvijet ležala je nevina žrtva krvoločnog tigra na zemlji.
Oče, oče moj, spasi me! — bio je zadnji glas nevine žrtve, orumenjene vlastitom krvlju.
Urođenici kao ludi polete prema tigru vitlajući svojim oštrim sjekirama. Nekoliko orijaških skokova i tigra nestane u šumi...
Tijelo male žrtve, okićeno prašumskim cvijećem odnesoše u selo ...
Dragi moji mali misionari i misionarke, ovaj me događaj male Nirmole silno ganuo. Osobito njezine zadnje riječi: »Oče, oče moj, spasi me!« Sa suzama u očima pišem vam ove retke, vama, našim najvjernijim pomagačima. Koliko ima malih Nirmola, koje u svojim pandžama drži drugi tigar — pakleni duh. I one dozivlju u pomoć: »Oče, oče moj, spasi me!« Tko će ih spasiti?
Naša je lozinka: »Bengalija Kristu!« A kako? Po našim molitvama, žrtvama i svladavanjima. Tako će Bengalija najprije biti spašena i u njoj tolike male Nirmole.
Sve dobro, što je učinjeno u misiji, mi dugujemo vama, vašim dnevnim molitvama, vašim šaptajima malom Isusu, dok je nazočan u vašem srcu iza svete pričesti. Mi vam se misionari od srca zahvaljujemo na svemu tomu.
Dragi mali misionari i misionarke, neka je za danas dosta. Pišem vam ove retke na putu u Kalkutu. Umoran sam, jer sam skoro čitavu noć morao raditi.
Šaljem vam pozdrav po bengalsku »ljubeći vam lotosove noge«. Molite se i žrtvujte za misije! Pomolite se i za dušu male Nirmole — Ciste! Dragi Spasitelj je umro i za nju.
Nastojte da mala četa Lige naraste u veliku vojsku! Isus je naš Vođa, za Njim, spasimo Bengaliju!
Bengalijo, mi te ljubimo, mi se za te žrtvujemo. Bengalija Kristu!
Vaš sam brat u Isusu
Ante Gabrić, Di
»Tamo gdje palme cvatu«, br. 3.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
DEVETI DAN
BUDITE APOSTOLI ISUSOVA SRCA!
Predragi naši mladomisnici!
Ponoć je već prošla. Komarči zuje i grizu. Stotine kukaca pravi akrobacije oko malog stolnog svjetla. To je znak da će naskoro početi monsunske kiše. Ove godine ih željno iščekujemo. Takve se vrućine i suše ne sjećaju ni najstariji ljudi. Mnogo dana je već iznad 40 stupnjeva C u hladu. Ja sam se sinoć vratio s puta ispržen i ispečen. Sjeo sam pred misijsku postaju. San mi ne dolazi na oči, i zbog prevelikog umora, a i zbog toga što je stigla pošta iz domovine. Tolika draga pisma čekala su na stolu! Toliko čestitaka, molitava, žrtava, dobrih vijesti! Osobito sretna vijest o vašem ređenju.
Pozdravlja vas i grli vaš brat svećenik iz daleke Bengalije. I želi vam sve dobro od Vječnog Svećenika — najveće dobro da biste bili svećenici po Njegovu Srcu, u Njegovu Srcu, Probodenom Srcu, Kalvarijskom Srcu — žrtvujući se potpuno za Njega i za duše.
Vjerujte mi, nema veće sreće od toga! Koliko li sam puta to u životu iskusio. Eto, i jučer nakon ove, po ljudsku govoreći, teške nedjelje — od 3 sata ujutro pa, evo, do poslije ponoći: tri sela, tri mise, ispovijedi, krštenja, pohodi bolesnika, blagoslov dviju kapelica — kroz blato sred nesnosne sparine, a u nekim selima nema već ni pitke vode ... Ruke uistinu dršću od umora, no srce, srce je prepuno sreće i radosti. To je radost što Mu možemo nešto uzvratiti za Njegov kalvarijski dar.
Divan je naš svećenički život! Kako je ono rekao lijepo naš dragi Petar Barbarie: »Za svećeničko zvanje dao bih i stotinu života!«
U lipnju je vaše ređenje, u mjesecu Srca Isusova. Budite apostoli toga Srca! Isus je nama svećenicima obećao poseban blagoslov da ćemo preko Njegova Srca predobiti ljudska srca, osobito srca mladeži, pa će onda biti i zvanja. To sam iskusio u našoj maloj basantskoj župi. Preko 500 ljudi sudjeluje u pobožnosti devet prvih petaka. I Isus je izabrao mnoge mladiće i djevojke za svoju službu. Jedan je već svećenik, pet ih je u bogosloviji, jedan u isusovačkom novicijatu, jedanaest ih je kod »Misionarske braće ljubavi«, a još će ih pet naskoro tamo stupiti, 21 sestra nalazi se u raznim redovničkim družbama.
I ja i svi ti budući svećenici, redovnici i redovnice Basantija molimo vas za vaš mladomisnički blagoslov. Dajte nam žar svog •'mladomisničkog srca! A i mi ćemo se svi za vas moliti i jedan dan 'postiti.
Oprostite da vam se posebno nisam mogao javiti. Vjerujte mi, ne stižem na sve. Jutros mi opet valja na put. Htio sam se posebno javiti i bogoslovima i sjemeništarcima i našim dobrim novacima i novakinjama širom domovine, ali muka je i nevolja što tu u Ben- galiji dan i noć traju tek 24 sata.
Jedan je sat poslije ponoći. Kod vas je oko 7 sati naveče. Pišu mi »Misionarke svakog dana« — ona junačka skupina kod Bazilike Srca Isusova — da će tamo biti prikazana posebna misa u 7 sati za Antu i Basanti! Dakle, misa se baš sada služi. Koja li utjeha misliti da smo ujedinjeni u molitvi, kalvarijskoj molitvi i žrtvi! Pa, eto, tu svetu misu i sve svoje molitve i žrtve prikazujem za vas.
Kličući vam još jednom:
»Salvete sacerdotes Christi« na slavu svete Crkve i drage nam domovine!
Vaš sam brat svećenik u Srcu Božanskom
o. Ante
Basanti, Sv. Ante, 13. lipnja 1972.
(Pismo je upravljeno devetorici isusovačkih mladomisnika, koji su redeni u Zagrebu 25. lipnja 1972. u katedrali s drugim redenicima.)
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
Završna riječ
devet dana hodili smo zajedno stazama oca Ante Gabrića. Kroz njegova pisma prošli smo bengalskim selima, hodali po blatu i poplavljenim poljima, plovili rijekom Gangesom, ulazili u kolibe siromaha, slušali pjesmu i molitvu njegovih vjernika te promatrali kako se u najtežim životnim okolnostima rađa nada.
Ovih dana otkrili smo da je tajna života oca Ante bila jednostavna – potpuno predanje Srcu Isusovu. Iz toga Srca crpio je snagu za svaku žrtvu, za svaki prijeđeni kilometar, za svaku kap znoja, za svaku neprospavanu noć i za svako pruženo dobro djelo. Zato je mogao biti sretan i onda kada je bio umoran, siromašan ili suočen s nevoljama.
U njegovim pismima ne susrećemo čovjeka koji govori o sebi, nego čovjeka koji uvijek govori o drugima: o djeci, bolesnicima, siromasima, katekumena, sestrama, katehistima, dobročiniteljima i svima kojima je bio poslan. Njegov život bio je trajni odgovor na Isusove riječi: „Što god učiniste jednomu od moje najmanje braće, meni učiniste.“
Posebno nas je kroz ovu devetnicu vodio njegov vapaj: „Srce Isusovo, dođi kraljevstvo Tvoje!“ To nije bila samo molitva nego program njegova života. Želio je da Isus vlada u svakom srcu, u svakoj obitelji, u svakom selu i u svakom narodu.
Danas, na završetku ove devetnice, zapitajmo se: što nam otac Ante ostavlja? Ostavlja nam primjer vjere koja se živi djelima. Ostavlja nam poziv da budemo apostoli Srca Isusova u svojim obiteljima, školama, župama i radnim mjestima. Ostavlja nam poruku da nikada ne prođemo ravnodušno pokraj čovjeka u potrebi.
Zahvalimo Gospodinu za dar života sluge Božjega oca Ante Gabrića. Zahvalimo za sve molitve, žrtve i ljubav koje je posijao među ljudima. Molimo da njegovo djelo i dalje živi kroz nas, da nastavimo pomagati misije, podupirati naše misionare i širiti ljubav Srca Isusova gdje god živimo.
Slugo Božji oče Ante Gabriću, moli za nas!
Amen.
Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u ovoj devetnici.
Slijedeću devetnicu započinjemo 20. srpnja
Svako vam dobro i Božji blagoslov!
©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)
Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora
