Pater Ike Mandurić na svom se Facebook profilu osvrnuo na strašan požar koji je zahvatio u ponedjeljak navečer parišku katedralu Notre-Dame.

Na emotivan istup nagnala su ga mišljenja pojedinaca koji smatraju da ne treba žaliti ni plakati nad 'tuđim' uništenim crkvama te je stoga poručio svima onima koji su ipak izrazili žaljenje da sebi mogu to slobodno dopustiti i da ih boli duša radi greda starih 700 godina, jer su nekome važne, jer se netko oko njih trudio, i jer ništa nikome zla ne čine. I jer su pokrivale Dom Božji, u kojemu Mu se očito sviđa biti – jer je ondje.

Njegovu objavu prenosimo u cjelosti:

Meni je ipak žao naše crkve Naše Gospe u Parizu.

Naše Notre Dame! Naše katoličke crkve! Da, to je moja crkva! Nije tuđa, nije strana; ona meni nije „francuska“, nego moja katolička. I što god da u njoj drugi vide, ja u njoj vidim dom Božji. I dok je gorjela, prolazile su mi mislima lica nekih dobrih graditelja Katolika: s kakvim su zanosom gradili tu crkvu, tesara koji su stoljećima prije tesali grede, klesali kamen, njihovoga znoja i suza, i molitava.

Palo mi je i na pamet koliko duša boli nadbiskupa koji je apelirao da se popravi taj dio krova, ali političari ga nisu čuli. I kako ga je duša boljela, tog našega biskupa u onoj katoličkobesćutnoj državi, u suočenjima sa svim nesusretljivostima; pali su mi na pamet i oni naši Katolici što su klečali i molili gledajući kako njihova katedrala, naša katolička crkva, gori. Kako mi ne bi bilo žao? Ako je i napuštena, onda mi je još više žao i onda me to još više boli. Žao mi je nekog napuštenog žumberačkoga sela, i kada zastanem pred nekom kućom koja se ondje urušava, čujem skiku i igru djece i kako trče... i vidim radnike i težake kako se vraćaju iz polja… Žao mi njihove crkve dok gledam kako izlazi pet baka, i kroz misli mi prolaze stotine mladih punih života kojih više nema.

Žao mi je i naše velebne crkve Aja Sofija u Carigradu (iako ona to funkcionalno više nije, arhitektonski i dalje jest, te i dalje u njoj ima nešto sveto, i treba je nazivati crkvom), i ne daj Bože da se sruši; srce bi me boljelo. To je naša povijesna crkva Svete Mudrosti uz koju nas toliko toga veže, i volim je, unatoč tome što je ondje bila džamija stoljećima, i što je to sada obični muzej. Još je nikada nisam posjetio. Ali znam, kad bih stajao pred njom, gledao bih u mislima monahe, biskupe, svećenike, puk, propovjednike, sakramente koji se dijele, plam Crkve i snagu Evanđelja, i sve živo što se po onom hramu događalo…

Žao mi je do dna duše bilo kad sam gledao prije nekoliko godina kako bageri ruše jednu prekrasnu gotičku crkvu baš u Francuskoj. I dok su se rozete, rigalice i lebdeći upornjaci rušili pod nasrtajima bagera, lomile se krhotine i dizala prašina, došlo mi plakati, i činilo mi se da to i Boga vrijeđa. Premda je davno napuštena, i premda je ni konzervatorska struka, očito, nije zaštitila. Razlog je bio banalan: bila je preskupa za održavanje.

Žao mi je, i trebalo je da mi bude žao duboko u srcu što je gorjela naša katolička crkva u Parizu. Nimalo manje stoga što neki bešćutnici nisu znali žaliti naše crkve po Hrvatskoj, Hercegovini, Bosni, Vukovaru…. i time neka naša crkva u Parizu nije ni malo manje postala moja. I strahujem ovih dana hoće li se onaj krhki svod urušiti. Strahujem od toga kako bi se sve moglo stropoštati, i stalno mi to dolazi u misli, i pitam se kako li nadbiskup strahuje, kako on se spava, što čini nemoćan da išta učini… Kako da mi to ne bude važno?

Tko god i kako god da je kriv što se neka naša katolička crkva ruši ili gori, pa i kad je napuštena, i kad ljudi ne časte prisutnost Presvetoga u njoj; i tada; odnosno, tada još više me boli, te moram suosjećati sa nekoliko revnih Katolika koji joj pripadaju: s njihovom boli i ljubavi, i ranama koje su proživjeli svih posljednjih desetljeća, koje im ona vatra još više prži. Kako da mi ne bude važno što je onaj požar peče i njihove duše, i kako da na to ne mislim? Kako da napustim i crkvu kojoj Gospodin u Presvetom sakramentu još nije napustio; ili kako da je, ma zbog kojega razloga – sve dok se Njemu sviđa boraviti u njoj – manje ljubim?

Neki su spominjali Isusovu kletvu Jeruzalema i navještaj kako u Hramu neće ni kamen na kamenu ostati. Pa im se učinilo da je zgodno analogno likovati nad suzama onih koji u crkvi Naše Gospe - ovom našemu svetomu hramu, vide samo umjetnost. To je pogrešno! Imalo bi to smisla ako mislite da je nadbiskup pariški sličan farizejima koji su zasjeli na taj hram i obeščastili ga. Kad bi doista bilo tako, možda bi usporedba imala smisla. Ovako je to posve promašeno: mi ovako pomalo likujemo što se naš hram ruši – ne bi li se onima koji nisu Katolici – srušila lijepa građevina koju zbog njezine ljepote obožavaju – iako je to i dalje naš hram. To je daleko gore od logike „neka susjedu crkne krava.“ To je logika: "neka crkne moja krava – jer je susjedu lijepa." Zar ne?

Ako i postoji 90 posto nevjernika koji ne drže do Katoličke vjere, zašto bi mi smetalo da se barem dive umjetnosti koja – ako je sakralna – a jest, i ako je lijepa – a jest – i ako je nadahnuta – a jest – ipak nešto propovijeda ateističkim dušama. Ako ne vjerujete, pitajte mrzitelje Crkve, što bi napravili s njom kad bi smjeli i mogli?

Ako se ovdje osjećaj za lijepo koji se toliko probudio kod nevjernika da su podigli cijeli svijet na noge i u njima osjećaj za ovu vrijednost, onda smo barem mogli napokon naći nešto što dijelimo s njima, i prepoznati da - dok u plamenu nestaje nešto što je tako lijepo i vrijedno – možda Bog podiže nešto što nismo ni znali da je moguće: mi ipak – i vjernici i nevjernici – imamo puno toga zajedničkoga. To smo trebali prepoznati, i uz to pristati. Kako nismo zamijetili da naša intencija da gradimo velebne hramove zadivljujuće ljepote, svoju svrhu ispunja upravo po tome što izaziva divljenje, radi koje smo je i gradili takvima? Zašto bi nam smetalo i bilo bogohulno njihovo divljenje? To apsolutno nikako ne razumijem.

Hoće li nam onda sutra pasti na pamet da poželimo da se više ne izvodi Shubertova Ave Maria; Beethovenove simfonije, ili da se više ne gleda slika Spasitelja starih majstora, Michelangelov Mojsije, itd - jer to umjetničko djelo promatra samo umjetnički? Zašto ne povjerujemo da genij pobožnog umjetničkoga stvaralaštva može taknuti dušu nevjernika iako on djelo promatra "samo umjetnički?" Ovako, ne daj Bože, ali, za malo ispade da ne-katolici diljem svijeta više suosjećaju s Katolicima Pariza, nego Katolici diljem toga istoga svijeta.

Da, meni je ipak bezrezervno i bezuvjetno žao naše crkve Naše Gospe u Parizu. Ako još imate dilema spram toga kakve osjećaje pobuditi, samo pogledajte na mrzitelje Katoličke crkve: Isil, četništvo, Antifu Istra, i njima slične… Ili, još bolje: proniknite u osjećaje Katolika Pariza… Ili, ako vas ni to još nije ošinulo, zamislite da, ne daj Bože, gori naša Zagrebačka katedrala…

Ja vam dakle, preporučam: slobodnu dopustite sebi da i vas bezuvjetno duša boli radi greda starih 700 godina, jer su nekome važne, jer se netko oko njih trudio, i jer ništa nikome zla ne čine. I jer su pokrivale Dom Božji, u kojemu Mu se očito sviđa biti – jer je ondje.

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Objavila knjigu o sinu: 'Matija mi je dao zadatak prije smrti...'
24. Svibanj 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.