Možemo donositi strategije, zakone, pravilnike i planove, možemo osnivati povjerenstva, održavati konferencije i neumorno ponavljati riječi „održivost“, „zelena tranzicija“ i „razvoj“, ali ako iza velikih riječi ostaju zagađena zemlja, ugrožena voda, uništene šume, betonizirane obale i kriminalni poslovi s otpadom, tada naš najveći problem više nije ekološki nego duboko moralni, jer otpad koji završava u zemlji samo je vidljiva posljedica jednog puno opasnijeg otpada u sustavu vrijednosti u kojem je čovjek počeo vjerovati da se sve može kupiti, prodati, prenamijeniti i žrtvovati ako je interes dovoljno velik.
Sv. Ivan Pavao II. upozorio je na to prije više od tri desetljeća riječima koje danas zvuče gotovo kao dijagnoza našega vremena: „Ekološka kriza je moralno pitanje.“ Za njega uništavanje okoliša nije bilo izdvojeno pitanje kojim se trebaju baviti samo stručnjaci i aktivisti, nego posljedica puno dubljeg poremećaja u čovjeku, trenutka u kojem čovjek prestaje razumijevati svoje mjesto u svijetu i počinje se ponašati kao njegov apsolutni gospodar.
U enciklici Centesimus annus Ivan Pavao II. piše da se u korijenu „besmislenog uništavanja prirodnog okoliša“ nalazi „antropološka pogreška“, odnosno čovjekova zabluda da zemljom može proizvoljno raspolagati, podrediti je svojoj volji i zaboraviti da je prije njega postojao Božji dar koji može razvijati, ali ga ne smije izdati. Kada čovjek, umjesto da bude Božji suradnik u djelu stvaranja, samoga sebe postavi na mjesto Boga, upozorava Papa, na kraju izaziva „pobunu prirode“, jer njome više ne upravlja nego je tiranizira.
Možda nikada kao danas nije bilo lakše razumjeti što znači ta „antropološka pogreška“, jer živimo u vremenu u kojem se čovjek ponaša kao da će mu uvijek pripasti još jedna šuma kada ovu posiječe, još jedan izvor kada ovaj zagadi, još jedan komad obale kada ovaj betonizira i još jedna zemlja kada ovu zatrpa onime što ne želi gledati pred vlastitim vratima, kao da priroda nema granice i kao da posljedice naših odluka prestaju postojati onoga trenutka kada kamion otpada nestane iza zavoja.
Ivan Pavao II. bio je još konkretniji kada je upozorio da vlast koju je čovjek dobio nad prirodom „nije apsolutna moć“, niti čovjek ima slobodu koristiti i zloupotrebljavati prirodni svijet kako mu se prohtije, jer postoje granice koje ne određuju samo zakon i ekonomija, nego i moralna odgovornost prema drugim ljudima i budućim generacijama.
Još je snažnija njegova misao da čovjek, obuzet željom „imati i uživati“ više nego „biti i rasti“, počinje pretjerano i neuredno trošiti i zemaljske resurse i vlastiti život, pri čemu Papa nasuprot pohlepi za posjedovanjem stavlja nešto što smo gotovo zaboravili: sposobnost divljenja ljepoti, onu unutarnju poniznost pred nečim što nismo sami napravili i što upravo svojom ljepotom čovjeku govori o nevidljivom Bogu.
Možda je upravo tu jedna od najvećih tragedija vremena u kojem živimo, jer smo izgubili sposobnost divljenja pa smo počeli samo procjenjivati, prestali smo zahvaljivati pa smo počeli uzimati, a kada nam ništa više nije sveto, tada sve dobiva cijenu, pa šuma postaje samo površina, obala građevinski potencijal, voda resurs, zemlja mjesto na koje se nešto može zakopati, a prirodna ljepota marketinška kulisa koju ćemo rado fotografirati dok je istodobno, metar po metar, prodajemo.
Posebnu težinu u tom kontekstu imaju poruke povezane s Međugorjem, a jedna od njih, od 25. siječnja 1991., danas zvuči gotovo zastrašujuće aktualno:
„Sotona je jak i želi razrušiti ne samo ljudske živote, nego i prirodu i planet na kojem živite.“
Te riječi teško je pročitati danas, više od tri desetljeća poslije, i ostati ravnodušan, jer uništavanje prirode ovdje nije predstavljeno kao bezazlena posljedica razvoja, nego je povezano s razaranjem života i gubitkom mira, odnosno upravo s onim duhovnim neredom u kojem čovjek prestaje razlikovati ono što mu je dopušteno učiniti od onoga što je dobro učiniti.
To nije jedina takva međugorska misao, jer se kroz poruke provlači sasvim drukčiji odnos prema svijetu koji nas okružuje, odnos zahvalnosti i divljenja umjesto posjedovanja i iskorištavanja, pa se vjernike poziva da pođu u prirodu kako bi tamo susreli Boga Stvoritelja, da u bojama prirode slave Boga te da u ljepoti čak i najmanjega cvijeta prepoznaju Njegovu ljubav.
U službenoj vatikanskoj Noti o duhovnom iskustvu povezanom s Međugorjem iz 2024. također je izdvojena poruka da je „sve dar Božji“ te da Boga možemo otkrivati u svemu, „i u najmanjem cvijetu“.
Ako Boga možemo otkriti i u najmanjem cvijetu, onda se nameće neugodno pitanje kakav smo odnos prema Bogu izgradili ako nam nije problem otrovati zemlju, ugroziti vodu, posjeći šumu ili nepovratno uništiti krajolik čim se iza toga pojavi dovoljno velik novac, jer teško je istodobno zahvaljivati Stvoritelju na ljepoti stvorenoga i mirno promatrati kako se ta ista ljepota pretvara u nečiji poslovni model.
Problem zato nije samo u čovjeku koji doveze otpad niti samo u onome koji potpisuje, pogoduje, okreće glavu ili zarađuje, nego u mentalitetu koji smo dopustili da postane normalan, u sustavu u kojem se odgovornost toliko razvodni da na kraju nitko nije odgovoran, dok posljedice ostaju desetljećima i nasljeđuju ih ljudi koji nisu sudjelovali ni u jednom dogovoru, nisu potpisali nijedan dokument i od cijeloga posla nisu zaradili ni centa.
Kriminal s otpadom zato nije samo kriminal protiv zakona i državnog proračuna, jer ukrasti novac znači opljačkati sadašnjost, dok svjesno zagaditi zemlju ili vodu radi novca znači opljačkati budućnost ljudi koje nikada nećeš upoznati, a teško je zamisliti radikalniji oblik sebičnosti od odluke da vlastitu korist danas plati nečije dijete za dvadeset ili pedeset godina.
Upravo zato kršćanin nema luksuz ravnodušnosti prema uništavanju prirode, jer briga za stvoreno nije prolazna moda niti politički dodatak vjeri, nego odgovornost koja proizlazi iz same vjere u Boga Stvoritelja, što je Ivan Pavao II. jasno naglašavao govoreći da su odgovornost kršćana prema stvorenome te njihova dužnost prema prirodi i Stvoritelju bitan dio njihove vjere.
Ne možemo zato nedjeljom zahvaljivati Bogu za ljepotu svijeta, a ostatak tjedna šutjeti dok se ono što nam je povjereno uništava zbog pohlepe, pogodovanja, nemara ili kriminala, niti možemo ljubav prema zemlji dokazivati samo riječima, zastavama i pjesmama ako nas ne zanima kakvu ćemo zemlju doista ostaviti svojoj djeci, jer domovina je i voda koju će piti, zemlja iz koje će jesti, more u kojem će se kupati, šuma kroz koju će hodati i zrak koji će udisati kada nas više ne bude.
Prije trideset i pet godina Ivan Pavao II. govorio je o antropološkoj pogrešci, moralnoj krizi, obvezama prema budućim generacijama i „pobuni prirode“, a danas, kada su otpad, zagađenje, betonizacija, uništavanje prirodnih resursa, korupcija i profit postali gotovo dio svakodnevnog rječnika, njegove riječi više ne zvuče kao upozorenje o nekoj dalekoj budućnosti, nego kao opis sadašnjosti koju smo sami proizveli.
Možda nam zato nije potrebna još jedna velika deklaracija o tome koliko volimo prirodu, nego povratak jednoj vrlo jednostavnoj istini koju smo u svojoj oholosti zaboravili: nismo stvorili ni zemlju, ni more, ni vodu, ni šume, niti ćemo ih ponijeti sa sobom, nego smo samo jedna generacija kojoj je ljepota stvorenoga nakratko povjerena u ruke, zajedno s odgovornošću da je ne pretvorimo u račun koji će plaćati oni poslije nas.
A ako doista vjerujemo da je sve što nas okružuje Božji dar, tada pitanje više nije imamo li pravo braniti ga, nego kako ćemo jednoga dana pred Bogom opravdati da smo znali što se događa, vidjeli što se uništava i ipak odlučili šutjeti.
M.Ž/medjugorje-info.com
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
